Danci se svrstavaju među najsretnije narode na svijetu, a Danska je na glasu kao jedna od razvijenih zemalja. Baš zato je Hrvatica Kristina Wolsperger Danilovski sa suprugom odučila pronaći sreću ondje. Upravo je svoje iskustvo opisala u knjizi "Danci i stranci". Obitelj se početkom 2009. godine preselila, a Kristina je bila svjesna da odlazi u drugačiju državu. Njezin suprug je poslom bio vezan za Kopenhagen pa su razmišljali o mogućem preseljenju.
Krajem 2007. godine rodila je sina, a još tijekom porodiljnog dopusta počeli su planirati život u Danskoj. Kad je ona dobila posao u farmaceutskoj industriji, odlučili su se na selidbu. Tada je uočila značajke danskog odgoja.
Kakve su to jaslice?
Prvi susret s potpuno drugačijim konceptom života u Danskoj bio je vezan uz upis sina u jaslice. Arhitektura Kopenhagena je predivna i očekivala je vesele, šarene, tople jaslice i zainteresirane, posvećene odgajateljice. Međutim, dijete je upisala u zgradu nalik baraki, sa sivim zidovima i podovima, bez boje, igračaka i crteže, a čuvale su ga odgajateljice koje su se jedva bavile djetetom.
"Danci vjeruju da djecu od malih nogu treba odgajati da budu individualci, da trebaju brinuti sama o sebi i sama se zabavljati. Danske mame ne trče za svojom djecom i ne viču 'nemoj, nemoj, pazi, past ćeš'. One vjeruju da mora pasti i da će tako naučiti.
U prvim jaslicama mog sina, koji je jedva imao dvije godine, smatrali su da je u redu izlaziti bez kape po snjegu i kiši te promrznuti i pokisnuti jer sljedeći put sigurno neće zaboraviti kapu", otkrila je autorica knige.
Našem mentalitetu je ovo teško prihvatiti, ali Kristina ističe da Danci odrastaju u sretne, zdrave i odgovorne ljude. Jedino je njihov pristup drukčiji.
"Nema tu ocjena što je bolje ili lošije, jednostavno je različito. Je li bolje stalno 'skakati' oko djece kao što mi činimo? Je li bolje to što naši vrtići moraju biti roza i plavi i puni cvijeća? Je li to objektivno bolje? Je li bolji naš mentalitet u kojem se zadnji cent daje za djecu?
Zar je bolje da roditelji nemaju ništa, ali da djeca nose markiranu odjeću i slave skupe rođendane? Ne znam! Toga, recimo, u Danskoj nema. Odjeće se kupuje samo kad se mora, i to jeftina, igračke su rijetke, kao i slatkiši. Vjerojatno je najbolji put negdje u sredini", istaknula je u svojoj knjizi Kristina.
Djeca spavaju na ulici
U mračno jutro, puhao je hladni sjeverac, padala je i lagana kiša, a Kristina je prolazila pokraj desetak kolica parkiranih u dvorištu jaslica u kojima je ponovno ostavila svog sina, a tad je začula stenjanje i tihi plač.
Prvotno je pomislila da umišlja, zavirila je u kolica i ondje ugledala umotanu bebu kako plače. U devet od deset kolica spavale su bebe, na nordijskoj hladnoći, bez nadzora.
Kristina još nije znala da Danci duboko vjeruju u terapeutski učinak spavanja djece na otvorenom, uglavnom bez nadzora. I uopće ne razumiju zašto ostatak svijeta panično zove policiju i socijalnu službu kad na ulici naiđe na kolica u kojima plače beba. U danskim je jaslicama takvo čuvanje djece standard: ako slučajno nemaju dvorište, moraju imati osiguranu terasu za dječju spavaonicu na otvorenom.
Najbolje je djecu ostaviti u šumi
Danci izuzetno drže do ekologije i zdravog života. Danska djeca rijetko dobivaju slatkiše, a redovito jedu sirovu hranu. Ne kupuju im se igračke bez kraja i konca, moraju biti kreativni i igrati se vani, bez miješanja odraslih. Zato su vrlo popularni "šumski vrtići". Radi se o vrtiću koji se, u građevinskom smislu, sastoji od sanitarnog čvora na livadi uz šumu van grada. Tako se vrtićke sobe, dvorana za sport i ples, hodnik s ormarićima za stvari i ostali uobičajeni inventar nalazi u šumi.
Pelenaši, odnosno dvogodišnjaci, idu u grupu Hrast, a predškolska djeca u Smreku. Osam sati svaki dan ta djeca borava u šumi, bez nadstrešnice, bez zgrade, bez igračaka i bez radijatora. I to u državi u kojoj jaka zima traje od kraja rujna do sredine svibnja. Sa sobom nose lunch pakete, pretežno sirove hrane. Osnovno je pravilo da se jasličari moraju animirati sami, bez uplitanja pedagoga.
Nakon osmosatne smjene, busevi djecu odvode natrag u grad. Najveći benefit šumskih vrtića je što nema ni virusa ni bakterija, a djeca su izuzetno zdrava.
Beba ima temperaturu? Ostavite je golu na snijegu
Ovaj narod ne troši lijekove bez veze jer se od većine bolesti ne umire. To je mantra ne samo prosječnih Danaca već i njihovih liječnika. Nakon puno godina otpora, prihvatila ju je i odgajateljica Ankica, izbjeglica iz Bosne, koja već 20 godina radi u tamošnjim vrtićima.
Ankica je dugo smirivala Kristinu koja se razljutila kad je u vrtiću svog djeteta vidjela bebu skinutu do pelena i stavljenu pored otvorenog prozora usred zime. Bila je tamo jer joj se tako prirodno spušta temperatura.
Budući da se kod liječnika ne dolazi bez internetske ili telefonske najave, do njih je gotovo nemoguće doći s tako običnim simptomima. Kristina je na kraju za svog bolesnog mališana zvala liječnike iz Hrvatske, koji bi joj ili pomogli telefonski ili bi je podučili kako da prenaglasi simptome da bi u Kopenhagenu došla do svog termina u ordinaciji.
Danci vole imati djecu
Danska je jedna od rijetkih zemalja u Europi koja nema ozbiljnih problema s natalitetom. Njihove žene prosječno rode 1,8 djece tijekom života, dok u Hrvatskoj po statistci 1,4 dijete. I to je vidljivo već na ulici, djeca su svugdje, roditelji ih uvijek vode sa sobom jer su dadilje najčešće neprihvatljive, a česta su dvostruka kolica za blizance. Danska je pri vrhu zemalja po prosjeku žena koje se podvrgavaju medicinski potpomognutoj oplodnji.
Bez obzira na potpunu nemogućnost našeg razumijevanja njihovih roditeljskih metoda, činjenica je da je Danska država koja voli djecu i obitelj.
Homoseksualni parovi normalno odgajaju djecu, žene se i sama podvrgavaju 'umjetnoj' oplodnji, a poštuju se različitosti obiteljskih struktura.
Inače, autorica Kristina Wolsperger Danilovski je preminula 2023. u 50. godini života.