Do prve godine života dijete još ne pokazuje znakove fizičke agresije, ali kako svladava motoričke vještine i sve je sigurnije u kretanje te upoznaje mogućnosti svoga tijela, ubrzo nakon prvoga rođendana mogu se primijetiti prvi znakovi agresivnoga ponašanja. Od 17. mjeseca života navodno čak 90% roditelja navodi da je njihovo dijete agresivno u nekim situacijama. Neposredno prije druge godine života agresivno ponašanje doseže vrhunac, a potom se u normalnim okolnostima odrastanja i zdravoj obiteljskoj dinamici povlači i rijetko se pojavljuje.
Psiholozi već desetljećima proučavaju uzroke agresije kod djece. Neki smatraju da su agresivne epizode stvar temperamenta, drugi viška testosterona, ali većina se slaže kako je to prije svega posljedica odgojnog stila roditelja i okolnosti u kojima dijete odrasta. Posljednje vrijeme, pak, sve je više agresivnih ispada kod djece kad im se zabrane mobiteli, tableti i ostali ekrani, a porast agresije među djecom dovodi se u vezu i s nasilnim videoigricama kojima su izloženi.
'Važno je istaknuti da većina videoigara uključuje određenu razinu nasilnih sadržaja koji nisu primjereni djeci. U videoigrama je često nasilje put do ostvarenja cilja, a kao takvo, nasilno ponašanje se nagrađuje. S obzirom na to da su moderne videoigre često interaktivne i omogućuju da igrač osmisli svoj lik, kreira tim suigrača i personalizira svoju igru, veća je vjerojatnost da će doći do identifikacije s tim likom. Što je veća identifikacija, to je veća vjerojatnost da će dijete iskustva iz igre prenijeti u stvarni svijet. Ako igra videoigre u kojima se lik mora ponašati nasilno da bi napredovao do cilja, onda je vjerojatnije da će i u stvarnom životu biti manje osjetljiv na nasilje, ali i skloniji opravdati ili činiti nasilna ponašanja.
Pitanje identifikacije je često i razlog zbog kojeg se smatra da nasilne videoigre štetnije utječu na djecu nego gledanje nasilnih sadržaja na televiziji", kaže Mirna Čagalj Farkas, mag. psych. u članku 'Djeca i videoigre: Prednosti, rizici i kako djeci postaviti granice' Poliklinike za zaštitu djece i mladih grada Zagreba, napominjući kako je tema nasilja u videoigrama važna i zbog toga što djeca, igrajući videoigre, mogu postati žrtve nasilja. Može se dogoditi da ih drugi igrač vrijeđa, šalje neželjene poruke ili na neki drugi način uznemiruje.
Iako je uvriježeno mišljenje da su dječaci agresivniji od djevojčica, psiholozi se s time ne bi složili, negosmatraju kako dječaci agresiju samo pokazuju na drugačiji, vidljiviji način.
Kada dijete ispoljava agresiju prema roditeljima?
Dijete koje fizički udara svoje roditelje preplavljeno je osjećajima koje ne može prepoznati, procesuirati niti kontrolirati. Mnoga djeca tugu i osjećaje povrijeđenosti pokazuju kroz agresiju ili autoagresiju griženjem i lupanjem sebe. Ako dijete udara roditelje, preplavljeno je osjećajem koji još nije naučilo izražavati na drugačiji način, i to izaziva frustraciju.
Kroz odrastanje učimo razumjeti i izražavati osjećaje na konstruktivan način, a ne ih potiskivati. No kako bi dijete uspjelo naučiti ovu životnu lekciju, okolina je od ključne važnosti. Važno je da bude okruženo odraslim osobama koje se same znaju nositi sa svojim osjećajima i izraziti ih na pozitivan način.
Ako dijete učite da ne smije udariti niti fizički ozlijediti drugu osobu jer ćete ga pritom kazniti vikanjem, ćuškom ili udaranjem po guzi, ili ćete ga samo osuditi, ono dobiva krivu poruku. Poruku da se na agresivan način dobiva moć i prevlast u odnosima.
Dijete koje tuče svog roditelja ili bilo koga drugoga nije sretno sa svojim ponašanjem i većina će ih nakon takvog izljeva emocija i ponašanja tražiti samo oprost, prihvaćanje i utjehu. No kada djecu učimo empatiji i, kao roditelji, njima pružamo empatiju, ona počinju razumjeti zbog čega je loše povrijediti drugo ljudsko biće ili mu nanijeti bol samo iz svoje slabosti.
Kao i druge emocije, ljutnju je prije svega važno prepoznati, savjetuju iz Hrabrog telefona. Već od malih nogu roditelji mogu pomoći djetetu da prepozna ljutnju - ponekad će to primijetiti iz pogleda, načina govora ili napetosti u tijelu. Drugi korak je usvajanje strategija za nošenje s ljutnjom - nekoj će djeci pomoći fizička aktivnost, dok će drugoj koristiti igranje plastelinom u mirnom kutku. No, ono što djeci najviše treba je odrasla osoba koja može izdržati i prihvatiti da se ljute. Važno je da djeca od odraslih nauče da je ljutnja normalna ljudska emocija i da postoje prihvatljivi i sigurni načini njezina izražavanja. Tu možete biti i vrlo kreativni - neki roditelji s djecom izrađuju balone koje pune rižom ili plastelinom koje djeca mogu stiskati kada su ljuta, neki imaju 'emocionalni termometar', gdje klinci mogu označiti kako se osjećaju…
Kako kao roditelj možete pomoći djetetu?
- Otkrijte pravi uzrok agresije.
- Pomozite djetetu da riječima izrazi svoje osjećaje.
- Budite mirni i dosljedni u svojim postupcima. Odmaknite dijete od djeteta s kojim je ušlo u sukob, objasnite mu da ne prihvaćate takav oblik ponašanja vodeći računa o njegovu uzrastu i sposobnosti razumijevanja.
- Nemojte fizički kažnjavati dijete niti mu demonstrirati kako bi izgledalo da njega boli, nego ga usmjerite na pomaganje 'žrtvi' u smislu maženja i tješenja.
- Nemojte od djeteta tražiti objašnjenje ponašanja, vjerojatno ga ne zna. Usmjerite se na rješavanje problema i učenje poželjnog ponašanja koje ćete nagraditi.
- Vlastitim primjerom pokažite poželjan način rješavanja problema.
- Izbjegavajte situacije u kojima bi se agresija mogla pojaviti.
- Ponudite djeci dovoljno različitih aktivnosti i igračaka kako se ne bi sukobljavala oko njih.
- Osigurajte djetetu dovoljno prostora i aktivnosti za 'pražnjenje' energije.
- Pružajte svom djetetu ljubav i razumijevanje svaki dan i u dovoljnoj količini jer će samo tako dijete osjećati sigurnost i povjerenje.
- Organizirajte dječju svakodnevicu tako da bude predvidiva jer djeca vole strukturu.