Odgoj djece sam je po sebi zahtjevan zadatak. Većina roditelja često se u tom zadatku "spotiče" na neke vrlo česte zablude koje mogu znatno pridonijeti da se u svojoj ulozi osjećaju zbunjeno i bespomoćno što negativno utječe na kvalitetu obiteljskog života. Roditelji vrlo često nisu svjesni koliko ih te zablude "odvlače" s ispravnog puta odgoja njihova djeteta. Prvi korak u nošenju s njima svakako je njihovo prepoznavanje. Donosimo neke od učestalijih zabluda i savjetujemo što učiniti.
1. ZABLUDA: Dobra se djeca nikad ne ponašaju 'zločesto'
Bez obzira na to koliko se roditelj posveti svojemu djetetu ili uloži truda u odgoj, svako će se dijete u nekom trenutku svojeg odrastanja ponašati neprihvatljivo, bit će nesuradljivo, učinit će neku pogrešku, doživjet će napadaj bijesa, neutješno će plakati... To je sastavni dio procesa dječjeg odrastanja, normalno testiranje postavljenih granica ponašanja. Neprihvatljivo ponašanje koje je djetetova okolina više nego spremna etiketirati "zločestim" pojavljuje se u svakom razdoblju djetetova razvoja, ali najčešće u doba kad se dijete osamostaljuje, počinje istraživati svijet oko sebe i ispitivati granice koje mu ta okolina (više ili manje uspješno) postavlja. Obično se to događa tijekom 2. i 3. godine života, te poslije, u starijoj predškolskoj dobi.
ŠTO UČINITI?
Djetetu je važno pokazati njegove dobre strane, ono treba ljubav i pohvalu kako bi razvilo pozitivnu sliku o sebi, samosvijest, samopoštovanje i samopouzdanje, te kako ne bi razvilo negativne obrasce ponašanja i doživljavanja. Dajte djetetu do znanja da je njegovo pojedino ponašanje neprihvatljivo ali umjesto: "Ti si zločest jer trčiš uokolo", recite: "Ne sviđa mi se kad te moram hvatati da te odjenem, a žurimo u vrtić". Stalno obraćanje pozornosti samo na "zločesto" ponašanje dovodi do češćeg ponavljanja takvog ponašanja, jer djetetu pokazuje da roditelj na njega obraća pozornost samo kad je "zločesto". Ne zaboravite postaviti odlučnu granicu ako se dijete ponaša na stvarno neprihvatljiv način, jer jedino će tako uspjeti naučiti da za takvo ponašanje postoje i posljedice.
2. ZABLUDA: Dobar roditelj nikad ne izgubi živce zbog djeteta
Čak i najsmireniji i najopušteniji roditelj u odgoju katkad "izgubi živce" te viče na dijete. Bez obzira na to koliko snažno roditelj voli dijete ono će nebrojeno puta iskušavati roditeljsko strpljenje, ne bi li privuklo više pozornosti. Bitno je zapamtiti da je normalno da sva djeca imaju svoje "zločeste", odnosno teže podnošljive trenutke te da u takvim trenucima roditelji mogu izgubiti strpljenje i vikati na dijete. Gubitak strpljenja i kontrole nad situacijom ne podrazumijeva i fizičko kažnjavanje djeteta, jer prema djeci se treba odnositi s poštovanjem, ljubavlju i osjećajima da su vrijedni. Fizičko kažnjavanje dijete uči strahu, lošoj slici o sebi, osveti i ideji da je u redu tući nekog koga volimo te ga uči da bude nasilno i slabe samokontrole.
ŠTO UČINITI?
Normalno je i očekivano katkad izgubiti strpljenje te viknuti na dijete, ali to ipak nije produktivno. Naučite više o svojem djetetu, dajte si vremena da naučite neke nove vještine kontrole svojega bijesa ili neke zgodne te lako primjenjive "cake" koje će vam znatno olakšati roditeljski život i ulogu. Sve to može pomoći da ti trenuci ljutnje postanu rjeđi i manje intenzivni.
3. ZABLUDA: Dijete ne zna samo prepoznati svoje potrebe
Ovu zabludu najslikovitije možemo opisati na primjeru hranjenja. Iako sva djeca vrlo rano nauče prepoznavati što im njihovo tijelo poručuje (npr. da su sita) i nastoje to dati do znanja, roditelji (pre)često odlučuju ignorirati što im dijete želi poručiti. Tjeranje djeteta da jede kada mu njegovo tijelo vrlo jasno govori da je sito odašilje poruku "nije važno što tebi tvoje tijelo govori ili ono što ti osjećaš, važno je ono što ja mislim da ti je ili nije potrebno, jer ja bolje poznajem tvoje potrebe i osjećaje". Takav način odgoja ozbiljno utječe na razvoj djetetova samopoštovanja i poznavanja samoga sebe što u adolescentnoj dobi dovodi do neželjenih spolnih odnosa, konzumacija alkohola ili droga, autodestruktivnog ponašanja, poremećaja prehrane...
ŠTO UČINITI?
Dijete najbolje zna prepoznati svoje potrebe i na sebi svojstven način to pokušava poručiti odraslima o kojima ovisi. Dijete zna kad je žedno, gladno, kad mu je hladno, kad je umorno, kad je puno energije, kad je uzbuđeno, kad bi bilo samo, a kad bi se družilo i igralo... Izbjegavajte prisiljavanje, prigovaranje, podmićivanje, preklinjanje i slično, jer bi se uskoro sve moglo pretvoriti u borbu za moć. Ponudite djetetu izbor ograničen realnim mogućnostima. Na primjer: "Želiš li pola jabuke ili cijelu? Ako nisi gladan sad, možeš jesti i poslije”. Starijem djetetu povećavajte odgovornost u donošenju odluka vezanih uz vlastite potrebe. Pokušajte ne biti previše zabrinuti u vezi sa zadovoljavanjem djetetovih potreba.
4. ZABLUDA: Djeca su bespomoćna i sve im treba olakšati
Osim ljubavi i pažnje, djeci su za zdrav psihički razvoj potrebni i svakodnevni mali problemi, frustracije pomoću kojih će naučiti kako svladavati prepreke u životu, kako postići ono što žele, kako se nositi sami sa sobom kad nije po njihovom, kako u zadovoljavanju svojih potreba uzeti u obzir druge ljude... Ako roditelji dijete pretjerano zaštićuju, ako zadovoljavaju svaku njegovu potrebu i u potpunosti izbjegavaju svaku mogućnost da njihovo dijete doživi "neugodnije" emocije, oduzimaju mu važne i vrlo vrijedne prigode da nešto nauči. U najboljoj namjeri da zaštite svoje dijete od nevolja sputavaju mu normalan psihički razvoj osobnosti i otežavaju mu da se na odgovarajući način pripremi za svijet odraslih. Pretjerano zaštićivanje i (ne)postavljanje granica može početi vrlo rano, još od vremena kad dijete počne puzati.
ŠTO UČINITI?
Uloga je roditelja poduprijeti dijete i ponuditi mu ideje koje bi mu trebale pomoći da se nosi s doživljenom frustracijom, a ne preuzeti te frustracije na sebe. Zapamtite, iz frustracije se raste. Također, roditelji često nisu svjesni koliko je njihovo dijete stvarno sposobno i nije bespomoćno pa tako umjesto njega rade neke stvari koje može i ono samo napraviti. Pustite dijete da nešto napravi samo, pogotovo ako to samo traži, npr. da samo dohvati pekmez iz hladnjaka ili omiljenu slikovnicu s police.
5. ZABLUDA: Roditelji moraju imati rješenje za sve probleme
Na svijetu ne postoji "savršen" roditelj koji zna odgovore na sva pitanja. Ne opterećujte se time da trebate znati SVE vezano uz djetetov odgoj. Ne postoji jedan "ispravan" način odgoja ili stil roditeljstva koji pristaje ama baš svakom djetetu već roditelji trebaju što više poznavati i pokušati razumjeti svoje dijete te prilagoditi odgojne metode njegovim jedinstvenim crtama osobnosti, prednostima i slabijim točkama. Svaki roditelj na odgojnom putu svojega djeteta čini pogreške i uči iz vlastita iskustva, jer pogreške su loše samo kad se stalno ponavljaju. Svi roditelji trebaju potporu (sebe samih i drugih ljudi), razumijevanje, upornost, energiju, znanje, kreativnost i strpljenje.
ŠTO UČINITI?
Od sebe kao roditelja imajte razumna očekivanja, ne nastojte biti "super-roditelj". U redu je priznati da nešto ne znate; potražite savjet, informirajte se, tražite potporu obitelji, prijatelja, stručnjaka... Ne zaboravite - traženje potpore i pomoći pozitivna je stvar, a ne znak bespomoćnosti. Čestitajte sami sebi na dobro "odrađenom" poslu. Prihvatite da će sigurno postojati situacije koje ćete (gledajući unatrag) idući put drugačije ili jednostavnije riješiti. Ne budite prestrogi prema sebi, prihvatite da djetetov odgoj ima posve normalne te očekivane uspone i padove.
Napisala: Ana Plazonić Fabian, profesorica psihologije