prostor-djecjeg-vrtica-kao-treci-odgojitelj

U proteklih je desetak godina zaista puno stručnih radova objavljeno na temu mijenjanja konteksta dječjeg vrtića i utjecaj istog na pedagošku praksu. Svi oni obiluju različitošću jer se Reggio pristup ne kopira, već prilagođava specifičnim uvjetima svakog pojedinog vrtića, a svaki vrtić skup je varijabli koje se nikada ne ponavljaju u identičnom nizu i na isti način. Arhitektura prostora; vanjsko okruženje vrtića; ljudi koji u vrtiću rade sa svojim osobinama ličnosti, temperamentima, karakterima, intrinzičnom motivacijom (unutarnja motivacija, sve ono što djecu navodi na aktivnost, određuje njezin smjer, intenzitet i trajanje...), stručnim kompetencijama, senzibilitetom; djeca koja dolaze iz različitih obitelji u kojima se njeguju različiti odgojni stilovi, s različitom razinom znanja, vještina i navika, koji poštuju različite životne vrijednosti; roditeljima koji imaju različita očekivanja, samo su neke od varijabli. Sve su one u neprekidnoj mijeni, te se zbog toga i ne usmjeravamo toliko na konačan rezultat, koliko na sam proces. Što to konkretno znači?

I djeca su pomagala u uređenju

Sretna okolnost u našem vrtiću bila je ta što je cijeli tim želio promjenu i bio spreman za nju, ona nije bila nametnuta izvana. Promjena je krenula u mješovitoj vrtićkoj skupini koju pohađa 20-ak djece. Željeli smo im osigurati prostor u kojem će se osjećati ugodno, sigurno i zaštićeno, opušteno ali i motivirano za istraživanje, učenje, rad i igru. Iskustvo nam je pokazalo da dosadašnji način rada nije polučio rezultate koje smo željeli, a glavni kriterij vrednovanja kvalitete našeg rada bilo je zadovoljstvo djece.

U obzir smo morali uzeti dnevni ritam vrtića i osmisliti prostor u kome će djeca nesmetano moći sudjelovati u svim ponuđenim aktivnostima prema vlastitom ritmu, interesu i željama. Krenuli smo s uređenjem sportske dvorane. Sve smo ličilačke radove obavili sami i to nas je još više povezalo i zbližilo. Djecu smo također uključili u radove, u skladu s njihovom dobi i mogućnostima, a njihove pozitivne povratne informacije neprocjenjive su. Poštovati djecu i njihove kompetencije, uključiti ih u aktivnosti, za koje ponekad mislimo da su za njih preteške, može dovesti do osobnog prosvjetljenja.

Očistili smo dvoranu od nepotrebnih predmeta i ostavili samo one koji svojim izgledom i funkcijom pozivaju na sport i fizičku aktivnost. Vodili smo računa i o funkcionalnosti prostora, racionalnom skladištenju stvari, prenamjeni prostora.

prostor-djecjeg-vrtica-kao-treci-odgojitelj

Kada smo završili uređenje dvorane, shvatili smo da mi to možemo, što nas je još jače motiviralo da nastavimo. Potpuno smo promijenili izgled sobe dnevnog boravka. Formirali smo kutiće za istraživanje, stolno manipulativne igre, kutić građenja, kuhinje s dnevnim boravkom, IT kutić (roditelji su nam donirali dva računala), kutić frizera, kutić za opuštanje i čitanje, početno čitanje i pisanje, matematiku tako da smo sav namještaj rasporedili po cijeloj sobi. Namještaj više nije bio uza zidove, već je činio male pregrade i jasno definirao pojedine kutiće i pozivao djecu da uđu i istražuju. Pobojali smo cijelu sobu, namještaj, stolariju. Vodili smo računa da boje koje biramo budu i dječji izbor, te da djeluju ugodno i opuštajuće. Tijekom dana, noći, izvan smjena, slali smo si poruke s idejama što bismo još sve mogli napraviti. Tepisi, dvosjed, zavjese, jastučići, mirisne svijeće, stolnjaci i cvijeće na stolu, puno cvijeća u cijelom prostoru i izvan njega...

Neka prostor diše

Ni tu nismo stali, jednu smo malu prostoriju prenamijenili u atelje, a ako nam financije budu dopuštale, voljeli bismo zaposliti i ateljerista koji bi svakodnevno djecu motivirao i usmjeravao ka umjetničkom izražavanju.

U hodniku smo cijeli jedan zid pobojali crnom bojom i dobili veliku školsku ploču. Stavili smo tepih i stolić da djeca i taj prostor mogu iskoristiti za igru. Iako smo ograničeni s prostorom, mislili smo i na roditelje, pa smo improvizirali malu klupu za njih da mogu malo predahnuti kada dovedu dijete u vrtić. Sve smo nadopunili cvijećem i mirisnim lampama, pa kada uđete u vrtić prva osjetila koja ćemo pobuditi neka budu vid i miris.

Raščistili smo i ured/zbornicu koju su odgojiteljice uredile prema osobnim željama, a vodeći računa o potrebama za koje se prostor koristi tijekom dana (zbornica, individualne konzultacije s roditeljima, vođenje pedagoške dokumentacije...).

Ne biste vjerovali što se sve nakupi tijekom vremena u prostoru vrtića, ne koristite to godinama, ali uvijek vam se čini da bi možda moglo zatrebati, te naposljetku skupljate hrpe nepotrebnih stvari koje možete reciklirati, osloboditi prostor i omogućiti mu da diše. Vjerujem da je prostor ogledalo ljudi koji u njemu borave.

Količina sreće, entuzijazma i zanosa koji se osjećao tijekom procesa uređenja vrtića nije moguće pretočiti u riječi. Mogu reći da smo dolazili na posao ranije, odlazili kasnije, dolazili vikendom, pa čak i za vrijeme godišnjeg odmora i veselilo nas je dati doprinos djeci i vrtiću.

Za sve što smo napravili kupili smo jedino materijal. Uloženi trud višestruko se isplatio. Kompletno se promijenila energija prostora. Postala je ugodna, topla, domaća, pomalo eterična. Kao da prostor poručuje da ne slijedimo stroga pravila već individualni ritam svakog pojedinog djeteta.

Vjerujem kako će s vremenom odgojiteljice osjetiti zašto se prostor naziva treći odgojitelj jer će njihova uloga biti ona refleksivnog praktičara koji usmjerava proces, promatra ga, dokumentira, bez previše uplitanja u dječje aktivnosti, ali da bi tome bilo tako prostor svojom arhitekturom i uređenjem mora to omogućavati.

Ako usporedimo vrtić, našu malu zajednicu koja uči s domom, koji je također zajednica u stalnom gibanju, vidjet ćemo sličnosti. Ako nam je dom hladan i sterilan, neće nas baš privlačiti da u njemu boravimo, ali ako ga malo omekšamo detaljima, dodamo pokoju biljku, tepih, malo boje i naš će se odnos prema boravku u njemu promijeniti. Ako vrtić ne pruža djetetu mjesto gdje se može osamiti kada za to osjeti potrebu, slično je kao kada doma imate teenagera koji nema svoju sobu i privatnost koja mu je potrebna.U vrtiću bismo trebali više poštovati individualan ritam djeteta kao što to čine i obitelji s djecom, a manje nametati stroga pravila. Naravno, ne tvrdim da institucionalni odgoj može zadovoljiti sve dječje potrebe, ali može pokušati individualizirati pristup svakom djetetu, vidjeti ga i dati mu ono što mu je u datom trenutku najpotrebnije.

Naš je proces tek započeo, uvjerena sam da nikada i neće prestati, a to mogu zahvaliti timu vrijednih, motiviranih i entuzijastičnih ljudi s kojima je zadovoljstvo raditi, djeci koja nas svakim danom iznenađuju i potiču da pomičemo granice i roditeljima koji nam ukazuju povjerenje dajući nam svoju djecu na skrb.