I djeca imaju pravo na vlasništvo!

Prema mišljenju psihologa, dijete do svoje treće godine uopće ne može biti škrto. Ta se osobina stvara kasnije, kad dijete počinje stvarati odnose s okolinom, obično se pojavljuje samo u određenim situacijama i to iz vrlo konkretnih razloga. Djelomično i roditelji pomažu djeci da se pretvore u škrtice. Upravo silna želja roditelja da njihovo dijete u svemu bude savršeno dovodi do potpuno neočekivanih rezultata.

Samo što odrasli iz nekog čudnog razloga ne poštuju uvijek njegovo pravo da se prema svojim stvarima odnosi kako želi. I tako dijete ulazi u nepravednu borbu kako bi obranilo svoja prava: “To je moje! Ne diraj, ne dam!” Time svima jasno želi dati od znanja da je zasebna ličnost i da su njegove stvari samo njegove. Odrasli to često doživljavaju kao škrtost i aktivno se protiv toga bore. Dijete ne razumije zašto mama i tata, umjesto da štite njegove interese, uzimaju pod svoju zaštitu susjedova sina. Zbog toga se osjeća uvrijeđeno i gubi u njih povjerenje jer, čini mu se, njega vole manje nego ostale.

Tako se stvara začarani krug u kojem odrasli pokušavaju naučiti dijete da svoje stvari dijeli s drugima, a umjesto toga, dijete još više brani svoje vlasništvo. Ni po koju cijenu se ne želi više od njih rastati. Dijete je ravnopravni član obitelji. Ima jednaka prava kao i odrasli pa tako trebate poštivati i njegovo vlasništvo. Ne treba nagovarati dijete da dijeli svoje stvari s drugima ako to ne želi. Nemoguće je prisilom poučiti dijete dobrim stvarima. Ako budete stalno pokušavali kontrolirati razinu dobrih djetetovih osobina, tada se nemojte čuditi kad vas dočekaju djetetov bunt i agresivnost.

Psiholozi smatraju kako ćete odgojiti malu škrticu upravo ako mališana nagovarate da bude darežljiv. Neka se dijete navikne na to da je vlasnik svojih stvari i pripazite da nitko od odraslih ne ugrožava to njegovo pravo. Postupno će dijete naučiti davati svoje igračke drugima i igrati se zajedno s njima. No, do tada će morati proći određeno vrijeme!

Za svakoga pomalo

Zamislite sljedeću situaciju: dijete vam veselo trči u susret i govori: “Mamice, tatice, dajte mi čokoladicu! Hoćete i vi malo?” A vi odgovarate: “Hvala, samo ti papaj, sad mi se ne jede.” Naravno, možda oni u tom trenutku imaju samo dobru namjeru i ne žele mu oduzimati od usta. Zbog takvih reakcija, sljedeći će put dijete zaključiti da vam ništa ne treba i više vam ništa neće nuditi. Ono ima svoj način razmišljanja i zaključivanja. Pružilo vam je mogućnost da se zasladite, odbili ste, dakle, možda čak i ne volite čokoladu. Radije uzmite malo, tek toliko da se vidi koliko to cijenite. Njega će to razveseliti, a ugodnije je podijeliti s roditeljima nego jesti sam!

Otvoreno izražavanje osjećaja

Djeca svoje osjećaje pokazuju otvoreno i bez razmišljanja. Katkad dijete ne želi s nekim podijeliti neki predmet zato što nema povjerenja u tu osobu. Toj kategoriji najčešće pripada obitelj. Upravo ta povrijeđenost dovodi dijete do zaključka da s određenim osobama ne treba ništa dijeliti. Tu je zapravo riječ o jednom obliku djetetova protesta koji odrasli katkad ne razumiju. Razmislite što bi moglo uzrokovati takvo ponašanje, a zatim na njega reagirajte. Nije isključeno da je dijete samo loše raspoloženo i nije mu do dobrih djela.

Nije lako biti dobar

Katkad dijete ne razumije što roditelji od njega očekuju. Naime, odrasli nisu uvijek dosljedni. Jučer dijete nije dalo prijatelju da se poigra njegovim autićem i mama je zbog toga bila nezadovoljna. Danas je darovao djevojčici iz vrtića medu i roditelji su se zbog toga ljutili. Kako bi se dijete onda moglo snaći u ovom složenom svijetu?

Za početak bi se roditelji trebali dogovoriti što žele od djeteta i kako će to najbezbolnije postići. Jasno je da su škrtost i bezgranična darežljivost dvije krajnosti. Zbog toga treba pronaći zlatnu sredinu. Kada djeci postavimo određene granice unutar kojih je njihovo ponašanje dopušteno, također je potrebno pokazati i objasniti im što je dobro, a što loše. No kako bi im dijete povjerovalo i prihvatilo njihova objašnjenja, roditelji moraju sve potkrijepiti vlastitim primjerom. U suprotnom dijete jednostavno neće imati nikakvog razloga slijediti vaše želje i savjete.

Tekst: Ivančica Tarade

Foto: Thinkstock