'Nema razloga da se ljutiš' i slične bajke

Ljutnja može biti vrlo snažan, preplavljujući osjećaj. Kao i s ostalim neugodnim osjećajima poput frustracije, dosade, ljubomore, krivnje, srama… nije uvijek jednostavno s njome. I da budemo iskreni, ne samo djeci, već vrlo često i nama odraslima. I da budemo baš potpuno iskreni, učenje i usavršavanje kako se nositi s tim neugodnim, intenzivnim, preplavljujućim osjećajima često je zadatak koji uvježbavamo – čitav život.

Tada dijete prestane urlati, smireno se digne s poda i kaže: „Mamice, apsolutno si u pravu. To zvuči savršeno logično.“ I vrati taj crveni autić na policu. U bajkama. U realnoj povijesti smirivanja nikad se nije dogodilo da se bilo koja osoba smiri nakon što joj kažemo: „Smiri se, nema razloga da se ljutiš.“

Kada je dijete ljuto, pametni razgovori ne funkcioniraju

I svima nam se dogodilo da u ljutnji kažemo i učinimo nešto za što smo kasnije itekako svjesni da nije bila najpametnija stvar. Zbog čega je teško ostati logičan i razuman? Zbog načina na koji se razvija i funkcionira naš mozak kada nas preplave intenzivni osjećaji i tada nismo baš jako pametni. Na neki način, kao da ti dijelovi našeg mozga prestanu razgovarati.

Kod male djece to je još izraženije zbog sljedećih važnih stvari:

1. Nerazvijeni „racionalni“ dijelovi mozga. Naime, kada gledamo kako je građen naš mozak, ugrubo ga možemo podijeliti u tri dijela. Dio koji je zadužen za osjećaje, a kojeg nazivamo amigdala, razvija se ranije od ovog „racionalnog“ dijela mozga. Taj „pametni“ dio mozga, kojeg nazivamo prefrontalni neokorteks zadužen je za sve one vrlo pametne stvari koje možemo kao ljudi – racionalno i logičko razmišljanje, izražavanje riječima, planiranje ponašanja, samokontrolu… On je kod male djece tek u povojima i tek se razvija. Što mislite kada će se u potpunosti razviti? Do pete? Osamnaeste? Ne. Neokorteks je biološki u potpunosti razvijen tek sredinom dvadesetih godina.
2. Pristup dječjim osjećajima nije moguć riječima. Dakle, mala djeca tek usvajaju govor i dijelovi mozga zaduženi za povezivanje riječi s osjećajima su također nezreli.
3. Nerazvijena samokontrola. Bazično, samokontrola se odnosi na sposobnost da zaustavimo određen impuls, smislimo bolje ponašanje i provedemo ga. I to je vrlo složen zadatak. Da bismo to mogli, „racionalni“ i „emocionalni“ mozak moraju moći dobro razgovarati, odnosno moraju biti dobro povezani. Oni kod male djece još nisu povezani. Mogućnost zaustavljanja određenog impulsa, smišljanje boljeg rješenja i njegova provedba izuzetno je složen zadatak kojeg će djeca vježbati godinama, ako ne i cijeli život.

Dakle, ako pametni razgovori ne funkcioniraju, što onda funkcionira?

Kada je dijete ljuto, znači da je njegov emocionalni dio mozga jako aktivan. Puno aktivniji od onog racionalnog i razumnog, koji se usto tek i razvija. Dakle, ključ je da porazgovaramo s tim emocionalnim dijelom mozga. A taj emocionalni dio mozga razumije jezik – osjećaja, dodira, tona glasa.

Kako umiriti ljuto dijete?

1. Ne borite se protiv ljutnje – prihvatite ju. O načinu na koji vidimo ljutnju ovisi način na koji ćemo joj pristupiti. Svi osjećaji su okej. Ljutnja je okej i govori nam važne stvari. Ljutnja kao takva nije problematična, no problem može biti u ponašanju, tj. u načinima izražavanja osjećaja. Dakle, cilj nije ukinuti ljutnju, jer to niti nije moguće, nego biti podrška djetetu kako da se s njom nosi i da je izrazi na način koji je prihvatljiv.
2. Povežite se s djetetom tako da opišete kako se osjeća. Primjerice: „Ljut si.“, „Ovo te sada jako naljutilo“ ili „Uh, baš ljuti kada se toranj sruši.“ Ako je dijete jako uzrujano, trebat će više empatije i povezivanja i više vremena prije negoli nas može čuti. Cilj je pokazati razumijevanje za djetetovu situaciju i prihvatiti osjećaje. Tada povećavamo priliku da nas dijete čuje i surađuje s nama.
3. Pokažite istinsku empatiju i razumijevanje. Cilj je da popričate s ljutnjom, odnosno s emocionalnim dijelom mozga a on nas čuje kada pričamo o osjećajima i jako je osjetljiv na ton glasa i namjeru. Ako ove rečenice koristimo kao tehniku ili pokušaj kontrole, izgovaramo ih mehanički, oni najčešće ne funkcioniraju jer to djeca vrlo dobro osjete.
4. Postavite granice neprihvatljivom ponašanju, poput udaranja, bacanja stvari i slično: „Ovo te jako ljuti. Razumijem. Ali ne možeš me udarati.“
5. Ostanite mirni. Znam, tako jednostavno rečeno, no ponekad zaista herojski zadatak, osobito kada smo u stisci s vremenom, pred publikom, na javnim mjestima, umorni, pod pritiskom. Ako pak dječja ljutnja kod nas izaziva intenzivne osjećaje, bilo da se jako naljutimo ili uplašimo, korisno je razumjeti iz kojih razloga nam se to događa. Najčešće ima veze s nekim našim ranijim iskustvima, a situacije s djetetom samo „trigeriraju“ te naše reakcije. Tada je važno znati da nas zapravo ne ljuti naše dijete, već nešto od ranije i pokušati odvojiti ta iskustva.
6. Ne popuštajte i ne ugađajte djetetu samo da se prestane ljutiti. Time hranite i podržavate takav tip reakcija kada dijete nešto želi dobiti. Ako prekidamo ljutnju ili dijete “spašavamo” od nje, ne dajemo priliku djetetu da se uči nositi s tim intenzivnim osjećajem.
7. Razgovarajte s djetetom kada se umiri, jer vas tada može čuti.

Tekst: Sanje Ivanušević Grgaš, magistra psihologije i terapeut igrom

Izvor:Centar za terapiju igrom, Zagreb