Sposobnost empatije djeci olakšava povezivanje s drugima, pomaže im u stvaranju i očuvanju prijateljstava te u prosocijalnom ponašanju - surađivanju, dijeljenju i pomaganju drugima. Dok s druge strane, nedostatak empatije može rezultirati s poteškoćama u odnosima s drugima te dovesti čak i do nasilničkog ponašanja jer dijete možda ne razumije kako se druga osoba osjeća kada ga ono npr. udari.

Prvi znakovi empatije javljaju se već u najranijem djetinjstvu. Tako možemo primijetiti da beba zaplače kada čuje plač druge bebe, da dvogodišnjak daje svoju igračku drugom djetetu koje plače i sl.  Tijekom ranog djetinjstva se kod djece postupno razvija sposobnost uživljavanja u tuđu poziciju te s godinama sve više mogu razumjeti perspektivu drugih, odnosno da drugi imaju vlastite osjećaje, različite od njihovih. Dok djeca školske dobi kod sebe, ali i kod drugih ljudi prepoznaju sve više emocija pa tako i lakše empatiziraju. Osim s dobi, empatija je povezana i s temperamentom djeteta. Tako će djeca koja su asertivna, društvena i dobra u regulaciji svojih emocija biti sklonija empatizirati, pomoći i utješiti druge. Dok će djeca koja imaju poteškoće u emocionalnoj regulaciji, na neugodne emocije drugih reagirati osobnom uznemirenošću (sami će početi plakati, mrštit će se, gristi usne…). Sposobnost stavljanja u „tuđe cipele“ može jako varirati među djecom iste dobi. Tako djeca sa slabijim socijalnim vještinama i agresivnijim načinom reagiranja mogu imati poteškoća u shvaćanju tuđe perspektive, ne osjećaju krivnju kada povrijede druge te mogu loše postupati prema djeci i odraslima. Iako je empatija sposobnost koja djelomično ovisi o nasljeđu, važno je znati da se ona razvija tijekom cijelog životai da se na nju može utjecati odgojem.

Kako poticati razvoj empatije kod djece?

Zrcaljenjem djetetovih osjećaja. Zrcaljenje podrazumijeva to da roditelj svojim riječima, tonom glasa, gestama i izrazima lica djetetu pokazuje da je razumjelo kako se dijete osjeća. Tako npr. kada je dijete tužno, važno je da prije nego li roditelj krene umirivati dijete pokaže da empatizira s njim kroz tužni izraz lica i ton glasa govoreći npr.: „Vidim da si tužan.“ Dijete tako na roditelju može iščitati svoje emocionalno stanje i osjetiti razumijevanje, što je vrlo važno za djetetov emocionalni razvoj općenito, a time i razvoj empatije.

Prepoznavanjem emocija kod drugih. U svakodnevnim situacijama možete dijete pitati što misli kako se druga osoba osjeća, po čemu to prepoznaje te mu opisati kako Vi to vidite ako ima poteškoća s prepoznavanjem drugih emocija (npr. Borna se osjeća ljuto. To vidim po njegovom mrštenju lica i prekriženim rukama). To možete vježbati u situacijama kada Vam dijete primjerice priča o sukobu s drugim djetetom iz vrtića, dok gledate crtić ili čitate priču. Osim toga, možete napraviti i igru pogađanja tuđih osjeća dok ste u parku ili kroz emotikone na mobitelu i sl. Da bi djeca mogla prepoznavati emocije drugih, važno je da mogu imenovati i izraziti i vlastite emocije.

kako-mozete-povecati-djetetovu-empatiju
, Image: 295551235, License: Royalty-free, Restrictions: Specifically, you may not use the Images in ways or contexts that might reasonably be construed as pornographic, defamatory, libellous or otherwise unlawful; Specifically, you may not use images depicting any model in any unduly controversial or unflattering context, unless accompanied with a statement indicating that the person is a model and the images are being used for illustrative purposes only., Model Release: yes, Credit line: Profimedia, Cultura RF

Pomozite djetetu da se uživi u emocionalno stanje druge osobe. Skupa s njim prisjetite se neke slične situacije koja se njemu dogodila te ga pitajte kako se tada osjećao. Ili mu opisujući detalje neke situacije pomozite da proba zamisliti kako bi njemu bilo da se on nalazi u takvoj situaciji. Možete ga pitati i „Kako može pomoći tom djetetu/liku iz crtića? Što bi njemu pomoglo u toj situaciji?“. Također potičite njegovo razumijevanje da se različite osobe u istoj situaciji mogu osjećati drukčije. Možete uzeti primjer iz obitelji i djetetu ukazati na to kako njega možda ljuti nešto što ne ljuti njegovog brata ili seku te usporediti to s tim da svatko od nas ima različitu boju očiju, kose i sl.

Istaknite mu kako se drugi osjećaju zbog njegovog ponašanja. Ponekad odrasli traže dijete da se ispriča kad povrijedi drugu osobu. No ako ga se pri tome nije potaknulo da razumije kako se ta osoba osjećala i koje posljedice je njegovo ponašanje imalo na druge, može se postići kontraefekt.

Pokažite da je empatija sposobnost koju cijenite. Pokažite djetetu da ste primijetili njegova empatična ponašanja („Primijetio si da je braco tužan pa si ga zagrlio.“) te empatična ponašanja drugih („Volim kod svoje prijateljice Martine što me razumije iako smo različite.“).

Budite primjer svojoj djeci. Pokazalo se da na empatiju kod djece utječe i promatranje kako roditelji reagiraju na osjećaje drugih. Jeste li i sami obzirni prema drugima? Reagirate li empatično na djetetove osjećaje? Promatrajući druge odrasle kako empatiziraju,  djeca uče o empatiji. S druge strane, važno je i da dijete ima priliku vidjeti da njegove potrebe nisu uvijek na prvom mjestu već da i roditelji i drugi članovi obitelji imaju svoje potrebe. Ako roditelj uvijek stavlja potrebe djece ispred svojih potreba, može kod djeteta stvoriti lažno očekivanje da će to raditi i drugi i da su samo njegove potrebe bitne, čime izostaje razvijanje sposobnosti prepoznavanja i uvažavanja potreba i osjećaja drugih.

Uzmite u obzir uobičajene razvojne faze djece poput predškolske dobi gdje djeca tek usvajaju tu sposobnost i adolescencije gdje djeca počinju biti izrazito orijentirani na sami sebe te je moguće da imaju nedostatak empatije prema članovima obitelji. To ne znači da roditelji tada ne trebaju poticati razvoj empatije kod djece već da imaju strpljenja i ne doživljavaju dijete „sebičnom osobom“.

Imaju li neka djeca previše empatije?

Neka djeca prirodno lako empatiziraju s drugima te su često osjetljivija na potrebe drugih i spremna pomoći drugima. Problem nastaje ako dijete zanemaruje svoje potrebe radi potreba drugih te ima poteškoća u postavljanju osobnih granica drugima (npr. ne stigne napisati svoju zadaću jer objašnjava gradivo djetetu koje nije bilo dugo u školi). Kod takve djece važno je i dalje njegovati njihovu sposobnost empatije, no naučiti ih o važnosti brige za sebe i kontinuirano jačati njihovu asertivnost.

Problem se može pojaviti i ako su djeca pretjerano senzibilna te ih emocije drugih mogu preplaviti jer ih osjećaju kao da su njihove ili pak preuzimaju odgovornost za emocije drugih. Ono što može pomoći je učiti djecu da razlikuju njihove emocije od emocija drugih. Također, dobro je kontinuirano im objašnjavati da je u redu kad nekome želimo pomoći, no da to nije njihova uloga te da oni nisu odgovorni za tuđe emocije (npr. važno je reći djetetu da ono nije krivo što je tata došao nervozan s posla).

Tekst: Ivana Lukičević mag. soc. rada; Hrabri telefon

Foto: Profimedia