Kako naučiti dijete da se snađe u problematičnim situacijama?

Djeca na Zapadu manje samostalna od djece iz istočnih zemalja

Zašto djetetu nije dobro stalno nuditi rješenja

Osobito je važno samostalno razmišljanje. Zašto? Većina djece nakon devete godine postupno prestaje povjeravati se svojim roditeljima. Do tog su uzrasta već stekla prijatelje među vršnjacima, a u velikoj su mjeri i izgubila povjerenje u roditelje kao sugovornike. Najčešći razlog za slabljenje ove komunikacije je to što roditelji odmah daju odgovore, sugeriraju, rješavaju probleme, imaju spremne savjete... To čine i onda kad ih dijete i ne traži, nego samo želi nešto reći ili podijeliti neki svoj doživljaj.

Djetetu je potrebno da ga pažljivo saslušate, a ne da mu nudite gotovo rješenje. Nije se, također, lako suočiti s činjenicom da će jednim dijelom ono što mu se događa u školi za roditelje uvijek ostati tajna. Bez obzira na to koliko dobar odnos imate s djetetom, pun povjerenja i razumijevanja, nema načina da saznate baš svaku pojedinost koja ga uznemirava, zbunjuje ili plaši.

Čarobna igra 'Što bi bilo kad bi bilo'?

S jedne strane, to je dio odrastanja, jer dijete mora naučiti samostalno donositi odluke i rješavati svoje sukobe u što je moguće većoj mjeri bez vašeg sudjelovanja u tome. S druge strane, vi kao roditelj i ne biste trebali baš sve znati. Umjesto da djetetu uvijek budete na raspolaganju i ustrajno mu nudite gotova rješenja, mnogo je važnije dijete naučiti samostalnom donošenju odluka i rješavanju vlastitih problema.

Pitanja. Postavljajte djetetu pitanja koja su u vezi sa svakodnevnim životnim situacijama s kojima se ono može lako identificirati.

Odgovori. Nemojte nuditi moguće odgovore jer je najvažnije da ono samostalno shvati kako u svakoj situaciji postoji izbor kako će se ponašati, odnosno, da postoji više mogućih odgovora, te se upravo od njega očekuje da odluči kako bi se postavio u potencijalnoj situaciji. Ako ste zadovoljni njegovim odgovorom, pohvalite ga. Ako ste dobili odgovor koji ga ne čini sigurnim u konkretnoj situaciji, razgovarajte dalje s njim, sagledajte zajedno zašto taj odgovor nije dobar i koji bi bio bolji.

Povod. Tražite povod za razgovor. Koristite primjere s kojima se susrećete u raznim knjigama i filmovima ili iz vaše najbliže okoline. Pitajte dijete što ono misli da bi osoba iz primjera trebala napraviti i kako bi se ono ponašalo da se nađe u takvoj situaciji.

Dvosmjerna komunikacija. Uvijek navodite vlastite dvojbe, svoje ponašanje i snalaženje u svakodnevnim situacijama. Time stvarate mogućnost da vas dijete pita za mišljenje i kad se ono zatekne u nekoj konkretnoj situ­aciji u kojoj se ne snalazi.

Uzrast. U svakom uzrastu postoje izazovi. Mijenjajte primjere ovisno o djetetovu uzrastu.

Primjeri. Primjeri koje navodite trebaju biti obični, iz svakodnevnog života. Na primjer: „U trgovini kupuješ kruh i čokoladu, kao što smo se i dogovorili. No, kad stigneš do blagajne, pokaže se da nemaš dovoljno novca. Što ćeš učiniti?“ Mogućih je odgovora, dakako, mnogo – od onoga da će se rasplakati ili će poći kući po ostatak novca do odluke da nešto od navedenog ne kupi.

Na sličan način možete smišljati i brojne konfliktne ili problematične situacije u kojima netko pokušava povrijediti dijete ili zloupotrijebiti njegovo povjerenje. Na primjer: „Zamisli da s prijateljem slažeš slagalicu. Odjednom ti ispadnu neki dijelovi slagalice, a on pomisli da si ih namjerno bacio pa te udari iz sve snage. Što ćeš tada učiniti? Kako ćeš se pritom osjećati? Hoćeš li nekome ispričati što se dogodilo?“

Situacije u primjerima mogu biti i ugrožavajuće po dijete, npr: „Nepoznat čovjek te zove da ti iza ugla pokaže nešto u svojem automobilu. Što ćeš učiniti?“ Dijete će vjerojatno odgovoriti da neće otići s nepoznatom osobom. Dodajte izazove prilagođene određenom uzrastu, na primjer: „Što ako taj čovjek kaže da u automobilu ima preslatke male mace koje ti želi pokazati?“ ili „Što ako se predstavi kao tatin prijatelj?“

Na kraju, u ovakvim situacijama, bez obzira na djetetov odgovor, inzistirajte na tome da je jedini mogući, jedini ispravan odgovor samo: „Ne! Neću poći s tim čovjekom bez obzira na ono što kaže.“ U ovoj situaciji ne postoji drugi pravilan odgovor.

Pravo na „ne“. Možda i vi pripadate brojnim naraštajima koje su učili da je „ne“ ružna riječ koju nikad ne treba izgovoriti, a osobito je ne smijete izgovoriti odrasloj osobi. To su, međutim, pouke iz nekih prošlih vremena. U današnje vrijeme znati reći „ne“ formula je opstanka jer je u mnogim prilikama to je jedini odgovor koji jamči sigurnost. Umjesto da djetetu govorite: „Budi pristojan i dobar“, „Ne odgovaraj mi, samo napravi ono što sam ti rekla!“, „Nitko te neće voljeti ako ne budeš poslušan“, podržite dijete u tome da se obrani i osjeća sigurno u svakoj situaciji.

Djeca koja prihvate da je „ne“ ružna riječ koju ne treba izgovarati starijima od sebe, koriste je s teškoćom, čak i u kontaktu s vršnjacima. Upravo zato mnogi roditelji griješe u situaciji kad im dijete, dok se igra u parku, uzbuđeno pritrči, žaleći se kako ga je neko drugo dijete uvrijedilo ili udarilo, pa kažu: „Pa, obrani se!“ ili „Zašto mu nisi rekao da to ne smije raditi?“ Međutim, kako će se dijete obraniti ako su ga naučili da je riječ „ne“ ružna riječ i da je ne smije izgovarati? Znači li to da se vršnjacima smije i treba oduprijeti, da se to očekuje i podržava, ali u slučaju odraslih nikako i nikad? Vježbajte s djetetom da koristi svoje dječje pravo na riječ „ne“.

Podrazumijeva se, naravno, da se različiti odgovori očekuju u različitim situacijama. U nekim će prilikama biti najbolje da se dijete udalji, u drugima da potraži pomoć starije osobe, no u većini situacija ipak se očekuje da ono samostalno riješi problem. Kad se dovoljno osnaži i uspije razlikovati svoje poželjne reakcije na različite situacije te kad se nauči i verbalno braniti (primjerice, riječima kao što su: ne; ne dam ti; ne dopuštam ti...), njegovo će samopouzdanje biti veće.

Nastavak teme čitajte na sljedećoj poveznici.

Tekst: Jelena Holcer, pedagoginja

Izvor:sensa.hr

Foto: Profimedia