Tada sam mislila da sam sina dobro „pripremila“, a sada znam da ja nisam bila spremna na ono što nas čeka.

Mjesec dana prije polaska u „školicu“ počela sam mu pričati o vrtiću, što će tamo raditi, koja će djeca iz parkića biti s njim u grupi, o igračkama i svemu čega sam se sjećala iz ovog perioda. On je sve to slušao kao što je slušao i priče koje sam mu čitala, pitao ono što ga je zanimalo, a ja odgovarala….

Kupili smo šlapice za vrtić, mali ruksak za stvari, pričali što sve smije ponijeti… Mislila sam da je dovoljno „upoznat“ s tim što znači ići u vrtić, da će biti bez mame i tate nekoliko sati, da će tamo isto spavati popodne kao i kod kuće, samo što će biti s drugom djecom…

Ali, kad tamo...

Prvog dana je ostao dva sata, bilo je čak i poznate djece iz parkića, i ja sam očekivala da će se igrati kao što to rade svakog dana u parku. Kako sam bila naivna. Kada su prošla ta dva sata dok sam prilazila vrtiću čula sam dječju graju i shvatila da su vani. Među desecima glasova, vriske, cike, izdvajao se jedan koji je plakao. To je bila ona faza plača koji već dugo traje, ravne je linije i nekako promukao. Bila sam sto posto sigurna da to nije glas mog sina, jer je on tip djeteta koje se rado igra s drugom djecom, a da je taj promukli glas njegov to bi značilo da plače baš, baš dugo.

Tražila sam ga pogledom tamo gdje je bilo najviše djece pokušavajući uočiti boje njegove trenirke. Čak sam očekivala i da neće odmah htjeti krenuti kući. Toliko sam bila sigurna da sam ga dobro "pripremila"!

Prevarila sam se…

Stajao je nasred dvorišta sam, dok su se druga djeca bezbrižno igrala oko njega i plakao toliko da nije ni vidio da sam stigla. Nikakvo objašnjavanje da je bio kratko tu, niti moja pitanja što se dogodilo i zašto plače nisu dala rezultat. Bio je neutješan, a ja zatečena.

sto-bih-voljela-da-sam-znala-kad-je-moj-sin-polazio-u-vrtic
, Image: 208683352, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: yes, Credit line: Profimedia, Alamy

Idućih tjedana ne znam kome je bilo teže od nas dvoje. Iako je već dugo spavao cijelu noć, sada se počeo buditi i plakati. Nekoliko dana kasnije je povratio nakon povratka kući, a mi smo pomislili da je „uhvatio“ trbušni virus. Postao je mrzovoljan i agresivan. Udarao nas je kada bismo došli po njega. Više ni kinder jaja, koja su mu bake i djedovi donosili i koja je obožavao zbog igračkica, nije htio ni pogledati. Bio je stalno ljut.

Svaki dan je bilo sve teže, a ja nisam znala zašto se sve to događa, niti što napraviti da se to zaustavi. Uz sve ovo imala onaj grozan osjećaj da sam negdje pogriješila kao roditelj.

Prije dvadeset godina informacije na ovu temu mogli ste da „pokupite“ od mame, svekrve, prijateljica, rođaka koje su prošle kroz ovo iskustvo ili iz knjiga koje su, najblaže rečeno, zastarjelog sadržaja.

Nažalost, ništa od toga nije bilo od neke velike koristi i sve se svodilo na „mora tako, budi uporna, proći će“. Danas kada su informacije na klik od nas, znam i zašto nam ništa nije pomoglo. Nakon nekoliko mjeseci zajedničkog „mučenja“  ispisali smo ga iz vrtića i odgodili sve za iduću godinu.

Voljela bih da sam tada znala:

– Na koje će sve načine moj sin reagirati i u kojoj mjeri će se promijeniti njegovo ponašanje. Tada ne bih mislila da sam „loš“ roditelj.

– Da to što se voli igrati s drugom djecom u parku uopće ne znači da će mu odvajanje od mame i tate biti lakše, a boravak u vrtiću odmah biti zabavan.

– Da je priprema potrebna NAMA roditeljima. Tada bi za nas ovo bio manji šok.

– Da je potrebno vrijeme da se svi priviknemo na promjene, a posebno on.

– Kako da mu stvarno pomognem u ovom periodu, a da to nisu samo riječi i objašnjenja. Tada bi za njega to bio manji stres.

– Kako da pomognem sebi. Tada bih imala manju grižnju savjesti.

Srećom, danas je puuuuno lakše, nego prije 20 godina.

Više o razumijevanju dječje psihe i komunikaciji čitajte na https://aleksicdragana.com

ili na prevedenim tekstovima na našem portalu, kliknite ovdje.

Više od pripremi za vrtić čitajte na sljedećoj poveznici

Tekst:Dragana Aleksić, family coach

Foto: Profimedia