Što ako dijete ne pokazuje interes za čitanjem ili je ono čak izrazito mrsko? Prije svega, važno je utvrditi zašto dijete ne pokazuje zanimanje za knjige. Možda nije naučeno i nije doživjelo svu ljepotu čitanja, a možda mu čitanje kao način spoznaje svijeta ne odgovara. Neki su ljudi, objašnjava nam pedagoginja Jerčić, drukčiji tipovi i uče na iskustvu, socijalnim kontaktima, radu rukama... i to je u redu. Svakako treba nastojati da dijete uoči sve dobrobiti čitanja i doživi ga kao ugodnu, korisnu i vrijednu aktivnost, no ne valja navaljivati. Umjesto toga, roditelji mogu uvesti neke nove zajedničke rituale s elementima igre.
“Zašto ne biste neki dan u tjednu proglasili danom knjige i tada posjećivali knjižnicu ili knjižaru, ili pak zajedno čitali naglas uz kakao i palačinke, glumeći likove koje čitate?” predlaže pedagoginja Jerčić i savjetuje roditeljima da čitajući osmišljavaju zadatke za dijete – npr. neka pronađe sve crvene predmete u slikovnici ili sve predmete koji počinju slovom B – kako bi, ovisno o tome što dijete voli, čitanje spojili s njegovom sklonošću i pridodali mu element igre. Zgodan su način poticanja interesa za čitanje i personalizirane knjige prilagođene interesu i potrebama konkretnog djeteta.
Općenito gledano, recept za motiviranje djeteta na ono što inicijalno odbija (čitanje, jelo...) jest uključiti ga u proces izrade i stvaranja. Knjiga koju su stvarali sami ili mahune koje su pomogli kuhati bit će prihvaćeni mnogo lakše jer djeca nisu pasivna bića, već mali kreatori koji žele sudjelovati i stvarati”, objašnjava magistra Maja Jerčić.
Ipak, za negativan je odnos prema čitanju često kriv sadržaj neprimjeren djetetovoj dobi. Bebama do šest mjeseci starosti, objašnjava Jerčić, mogu se čitati duži tekstovi jer se na taj način potiče razvoj njihove inteligencije i interes za podražaje iz okoline, no od šestog do dvanaestog mjeseca života preporučljive su pojmovne slikovnice izrađene od različitih materijala. U takvim se slikovnicama nalaze realnije slike s manje detalja, pa dijete pomoću njih lako uči pojmove, a raznoliki taktilni, vizualni i auditivni podražaji koje one nude u dojenčadi bude zanimanje i potiču ih na istraživanje.
“Slikovnice s pričom prikladne su tek za djecu od godine, godine i pol dana jer ona tek tada razumiju i mogu pratiti neke jednostavnije radnje, dok djecu od dvije do tri godine zanimaju slikovnice koje govore (i poučavaju ih) o zbivanjima u okolini. To su slikovnice o vrtiću, ljetovanju, kupovini, selu, životinjama... Unatoč uvjerenju velikog broja roditelja da su bajke na kojima su oni sami odrasli primjerene i za njihovu vrtićku djecu, za djecu te dobi primjerenije su složenije priče, basne i bajke”, objašnjava pedagoginja Jerčić i dodaje da je veoma važno duljinu čitanja prilagoditi mogućnostima i interesima djeteta. Također, uputno se zaustaviti na dijelovima teksta koji su djetetu posebno zanimljivi ili nerazumljivi.
“Tumačenje nepoznatih riječi ili objašnjavanje pročitanog nužno je jer djeca na taj način šire vokabular, no dijete valja ohrabriti da neka objašnjenja ponudi i samo. Naravno, roditelj ta samostalna objašnjenja može potaknuti pitanjima, no važno je da se djetetu ne serviraju gotova objašnjenja i mišljenja, nego ga se potiče na samostalnu konstrukciju misli, ideja i stavova. Naposljetku, cilj odgoja i jest stvaranje samostalno mislećeg bića”
Iako opseg i dubina objašnjavanja i poticanja na samostalno objašnjavanje ovise o dobi djeteta, važan je preduvjet te djelatnosti postojanje kvalitetnog materijala, odnosno poticajne i zanimljive knjige.
Kvalitetna slikovnica, ističe pedagoginja Jerčić, ima kvalitetne ilustracije i priču s porukom ili traži neku vrstu angažmana, odnosno pred dijete izravno ili neizravno postavlja neke zadatke ili probleme.
“Dobra knjiga mora biti višedimenzionalna. Naglasak nije samo na primamljivoj radnji, koja prvo privuče čitatelja, već i na pomno osmišljenim likovima te jeziku koji nije prejednostavan; u njemu su prisutne stilske figure, jezična dovitljivost... Dobro je književno djelo višeslojno – uz sloj događaja i likova postoji sloj ideja, poruka i misli autora, a za djecu je posebno korisno kada se knjiga dotiče i nekih univerzalnih ljudskih pitanja ili društveno i vremenski specifičnih navika, običaja, stavova i vrijednosti te ih kritički razmatra, satirično ismijava ili podržava”, tumači pedagoginja Jerčić i dodaje da je stanje na dječjoj hrvatskoj književnoj sceni zadovoljavajuće, ne uzmemo li u obzir nedostatak knjiga za dojenčad i nedovoljnu zastupljenost knjiga koje otvaraju pitanja poput ravnopravnosti spolova, ravnopravnosti spolnih orijentacija i međusobnog uvažavanja različitih religijskih skupina. No kako u gomili naslova odabrati knjigu primjerenu dobi, sposobnostima i interesima djeteta?
“Za mlađu bih djecu preporučila knjige koje su kvalitetno ilustrirane i utječu na usvajanje pozitivnih ljudskih vrijednosti, primjerice ravnopravnosti različitosti ili brige za okoliš, kako bi od najranije dobi kao temelje svjetonazora postavljali visoka vrijednosna načela. Za predškolce su idealne knjige koje rješavaju neke probleme i potiču maštu, a za mlađe školarce one kod kojih se povećavaju složenost radnje i broj likova. Za starije školarce knjige se biraju prema njihovom, sada već jasnije formiranom ukusu, no djeca te dobi najčešće vole pustolovne, kriminalističke i fantastične knjige ili neke koje tematiziraju njihove vršnjake i suvremeni svijet. Dobrih primjera ima puno, izdvojit ću ediciju ‘Pettson i Findus’ autora i ilustratora Svena Nordqvista, ediciju ‘Medvjedić Tobi’ autora Hartmuta Biebera, slikovnice ilustratorice Monike Stolarczyk ‘Plahi tigrić’, ‘Ponosni lavić’, ‘Šminkerica krava’, ‘Znatiželjna maca’... te pjesme Zvonimira Baloga, npr. zbirka pjesama ‘Jednodžeki Ok’, koje su baš dječje zaigrane i jednostavne, a istovremeno ingeniozne.
Moram spomenuti i vječnu ‘Ježevu kućicu’ Branka Ćopića te ‘Kako živi Antuntun’ Grigora Viteza uz ilustracije Tomislava Torjanca”, preporučuje pedagoginja Jerčić i dodaje da je ovisnost o čitanju jedina neškodljiva ovisnost. Čitanjem se ne možete predozirati, a nijedna nuspojava nije negativna!
Tekst: Iva Rogulja Praštalo
