U vrtiću su djeca imala svakodnevni ritam u organizaciji života. Poslije igre na zraku i dosta kretanja pripremalo se za ručak, a onda laganim ritmom i za odmor. Kako dosta potroše energije, djeca se odmaraju ili spavaju na malim krevetićima. Svakoga dana uglavnom svi zaspu kao mali ''topići''. Samo je Marko uvijek bio budan i odmoran. Ustao bi se i nečim zabavio, ali se vidjelo da se ne voli sam igrati. Želio bi društvo. A društvo samo spava i spava. U poslijepodnevnoj igri je bio malo nervozan i razdražljiv.
Odgojiteljica je tiho igrala s njim društvene igre. Kada mu je dosadilo reče:
- Teta ja bih se igrao s Petrom. Zašto on uvijek spava?
- Petar se naigrao, naskakao i umorio. Sutra probaj s dečkima igrati nogomet. I ti ćeš sigurno zaspati. – reče odgojiteljica.
- Ali ja ne mogu nikada zaspati. Ni kod kuće. – odgovori
- Hajdemo sada igrati jednu igru koju do sada nisi igrao. – predloži odgojiteljica.
- Ne mogu igrati kada je ne znam. - odgovori.
Bio je dijete koje "puše na hladno". Promatrač. U nove situacije se ne ''uvaljuje''. Kada dosta toga usvoji gledajući kako to drugi rade, uključi se i on.
- Jesi li ti odmah znao hodati čim si se rodio? – upita ga.
- Nisam. Bio sam bebač! – odgovori i nasmije se s osjećajem – pa razumije se.
- Netko te je učio hodati? – upita odgojiteljica.
- Da. Mama i tata. Kao i seku sada. Još malo pa će hodati sama. – usklikne.
- Eto, vidiš! Otkada se rodimo, stalno nas netko nešto uči. Zato smo jako pametni. I ti i ja. Je li tako?
Sada ću te naučiti jednu igru koju tvoji prijatelji još ne znaju. Onda ćeš ti naučiti njih kada se probude. Bit će iznenađeni. – pokušala je odgojiteljica polako tjerati vodu na pravi mlin.
Igrao je Marko s odgojiteljicom jednu staru, jednostavnu društvenu igru ''Mlin''.
Stalno je ''pobjeđivao''. Bio je presretan. I naravno, jedva je dočekao da se spavalice probude da im se pohvali:
- Aha, ha. Aha, ha! Znam jednu novu igru, naučio sam je. A vi niste!
Netko mu dobaci na isti način:
- Pa, što onda što ne znamo. Naučit ćemo. A, ti nikada nećeš naučiti spavati!
Sutradan ga je odgojiteljica u igrama na zraku poticala i motivirala za nešto više akcije, ali nije joj uspijevalo. Mali je bio tip ''sporovoznog'' čovjeka.
''To ne može nitko promijeniti.'' – zaključila je, razmišljajući što bi mogla učiniti.
Sutradan je Marko postao odlučan:
- Teta, ja ću danas leći na krevet i zaspati.
- Odlično, zaspat ćeš! Ti si velik, ti to znaš i možeš. – odgovori ona.
Spustio se na krevetić, umirio i tako ležao neko vrijeme. Bacio je pogled po prostoriji da se još jednom osvjedoči da svi njegovi prijatelji u vrtiću spavaju. A onda reče:
- Teta, ja ne mogu zaspati.
- Dobro, igrat ćeš se. – odgovori ona.
- Dosadile su mi sve igre i slikovnice. – odgovori on.
- Dobro. Naučit ću te igru koju još ne znaš. Ali, sva pravila ove igre moraš poštivati. – pokušala je dogovoriti uspješnost igre unaprijed.
- Hoću teta. Htio bih znati sve što i drugi znaju. Htio bih znati spavati, a ne znam kako ću. - odgovori on.
- Evo, naučit ću te ''Igru spavanja''. – reče odgojiteljica.
- Ne postoji takva igra. – reče samouvjereno.
- Postoje svakakve igre. I ''Igre spavanja'' i ''Igre jela'' i druge! Naravno samo ako se želiš uvijek igrati. – doda brzo odgojiteljica.
- Pa, dobro onda. Reci kako ide. – prozbori on s prizvukom povjerenja.
- Lezi kako ti je udobno. Reci nogama i rukama da budu mirne, a trepavicama da ne žmirkaju.
Slušat će te. Ti si njihov gospodar! Ako se mrdnu zapovijedaj im da se umire. Ja idem da im ne smetam. Pozovi me kada budeš vidio da se ne mrdaju.
Odgojiteljica je pripremala sve što je potrebno za popodnevni rad s djecom i virkala na Markov krevetić. Činilo joj se da je morao pomalo umirivati neposlušne ruke, pa onda noge.
Nakon nekog vremena imala je osjećaj da se mali uljuljkao i da nema više s njim posla. Danas će čovjek zaspati!
- Teta, dođi. Umirili su se. – pozove je on šapćući.
- Što je bilo? – upita ona.
- Rekla si da te pozovem kada se ruke i noge umire. Poslušale su me. Što ćemo sada. – upita iščekujući.
Ona sjedne pokraj njega na krevetić i doda:
- Sada moramo umiriti glavu, mozak u njoj. On zna biti jako nemiran. Stalno nešto misli i ne da ti mira. Ali on često neće ni poslušati. Zato ćemo ga malo prevariti. Udahni puno, puno zraka više puta. Udiši sve dok se mozak ne umiri. To ti je njemu fino kao tebi jesti sladoled. Od toga će zaspati sto posto! – dovrši odgojiteljica novu igru.
Ostala je sjediti neko vrijeme uz malenoga. Poštivao je pravila igre i ubrzo zaspao.
U vrijeme ustajanja iz krevetića graja:
- Teta, gledaj čuda! Marko je zaspao!
Dolazili su i gledali spava li zaista. Pipkali su ga. Marko se probudio i ugledao puno lica iznad sebe. Bio je kao u bunilu.
Onda se prolomi u sobi:
- Bravo Marko! Naučio si spavati! Naučio si spavati, naučio si spavati… to je dalje bilo pjevano u nekoj njihovoj melodiji.
Predložili su da Marko postane ''učitelj spavanja'' ako se u vrtić upiše neko novo dijete, a ne zna spavati. Markova se taština napuhala kao zagorski puran. Naravno, s osmijehom na licu prihvatio se učiteljstva.
Nije više bio promatrač. Uključivao se u igru s djecom, a često bio i ''kolovođa''.
Spavao je svaki dan snom pravedenika i u iščekivanju svoje učiteljske službe.
Tekst: Jasna Sršen, odgojiteljica
Foto: Profimedia
.png)
.png)
Chrissy Teigen kritiziraju jer joj kći drži noge na kuhinjskom pultu dok kuhaju
Kako darovita djeca zamišljaju bolji svijet? Birali bi učitelje, predmete, a tehnologija im je pomagač, ne gospodar
Maja Šuput pokazala novu Bloomovu frizuru: 'Baš si ga skratila, sad je pravi dečkić'
Dragi odrasli...: Pisma djece iz Hrvatske za bolji svijet, ovo su njihove poruke
Uranjeno božićno ukrašavanje usrećuje, znanstveno je dokazano