Pomoćnici u nastavi djeci s teškoćama ljudi su koje kroz život vodi srce. Nikakav broj ne može nadomjestiti onaj level apsolutnog zadovoljstva, kako to može uspjeh jednog djeteta kojem ste pomogli. Ne znam, pretpostavljam da se svi ljudi rađaju s empatijom, koju, nažalost, pogube putem ili je nemaju vremena zalijevati pa usahne poput zaboravljenog cvijeta. Jurnjava za novcem, pokušaji da se dosegnu visine određene nulama, uspoređivanje sa sjajnim karticama, debljinom novčanika... i eto ti slabosti svijeta.

Onaj tko radi kao pomoćnik u nastavi, sigurno ne spada u tu kategoriju ljudi, jer ovo je itekako potplaćen posao u materijalnom smislu, ali plaća koju mi dobivamo je nemjerljiva.

Kažu da kad radiš ono što voliš, zapravo ne radiš nego živiš. Prije tri godine, kad sam počela raditi ovaj posao, zakotrljao se moj novi život. Majka sam desetogodišnjeg dječaka i oduvijek volim djecu. Genijalnost njihovih ideja, šašave zezancije i briljantna pitanja. Volim ih svrstavati u mudrije od nas „odraslih“, jer svatko tko postavlja pitanja, ljubi i grli bez zadrške, te vjeruje u dobro u svima nama svakako je mudro biće.

Nakon završene edukacije, upisala sam i prekvalifikaciju zanimanja na Učilištu u trajanju od nekoliko mjeseci, gdje sam zaista mnogo naučila kroz vježbe, stručna predavanja i iskustva ljudi koji pomažu djeci s teškoćama. Učim i dalje. Trenutno sam na studiju NLP, završavam za praktičara NLP-a, zanimljivoj metodi jedne osobne izvrsnosti koja puno pomaže i onome tko uči i onome kojima ću eventualno time pomoći.

Pomoćnik u nastavi može biti jedna potpuno dosadna uloga, a može preokrenuti vibraciju čitavog razreda, u kojoj svi dobivaju.

Naravno da je naša uloga prije svega namijenjena djetetu za koje smo zaduženi, ali budite sigurni kako se asistira cijelom tom razredu, kao složnoj obitelji. Ne možeš ostati imun na uplakano dijete koje se boji grmljavine, a vani munje šaraju nebo. Ugledaš refleksiju sebe u toj nekoj dobi i priđeš, utješiš. Razbijena koljena, šmrkavi nosići malih prvašića, strah nakon dobivene „jedinice“ - što će reći mama. Onaj trenutak kad vidiš koliko vape za prijateljskim osmijehom, malo topline u pogledu da razbiješ suludi sustav u prašinu, osmjehneš im se i šapneš - sve je u redu. Na učiteljima je ogroman teret. Zaduženja koja im ne ostavljaju dovoljno vremena za posvemašnu kreativnost u radu. Zamorna izvješća, tablice, zadovoljavanje normi kojima se pune ladice, oduzimaju jako puno vremena. Gradivo je preopširno i diktira tempo. Posao učitelja nikako nije lak posao. Uz sve to imati dijete s teškoćama u kolektivu koje zahtijeva posebnu pažnju, a nemati asistenta u razredu, jednostavno je nemoguće.

Istina je da smo potplaćeni. Radimo za plaće od 2200 kn i nemamo ugovor za stalni radni odnos. Istina je da za nas nitko ne štrajka, i ne poziva na promjene. Nitko neće pisati peticije za uvođenje našeg zvanja kao dostojanstvenog i prijeko potrebnog. Inkluzija se pokazala uspješnom i dobrom u RH. Djeca se uče empatiji i jednakosti među svima nama. Djeca s teškoćama borave u školi sa svojim vršnjacima, uključuju se u razne aktivnosti i projekte. Zbog takvih se stvari, kao kad na primjer dijete autist sudjeluje u školskoj predstavi, i zvijezde premještaju od radosti.

Pomoćnici u nastavi pomažu svima u ovoj kombinaciji. Djetetu, učiteljima, i naposljetku sebi samima. Jer što ima ljepše nego biti svjestan da si upravo ti sam, svojim izborom, ona promjena koju želiš vidjeti u svijetu.

Tekst: Nataša Jukić, pomoćnica u nastavi

Foto: Profimedia