Sretne škole, sretno djetinjstvo!

Svi smo slabi na djecu (ili bismo trebali biti) i svi želimo da su nastavnici najbolji ljudi u društvu (ili bismo barem trebali željeti). I puno se na tom Facebooku dijeli naših radosti u obrazovanju naše djece, puno briga, puno žalosti... I tako smo pričali mi neki roditelji na Faceu o onim roditeljskim sastancima, znate onim, gdje roditelja boli trbuh... gdje se govori: problemi, problemi, gdje se kinji i pobrajaju greške...

2. Ono na što stavljamo fokus, to jača, to vidimo, to postaje naša realnost.

Što više problema, problema, problema ističemo više ih izniče – kao da ih zazivamo... i imamo što imamo u školama. Ljudi, mene trbuh boli od roditeljskih sastanaka! I onda čujem od svoje drage učiteljice Marlene Bogdanović kakav roditeljski sastanak može biti.

I rasplačem se, kao dijete. To želim! To želim! Pa jedan je ovaj život, jedno je naše roditeljstvo, i jedno djetinjstvo, zašto ga ne činiti nečim lijepim, plemenitim i zašto ne staviti fokus na ono dobro u djeci.

Ja sam studirala profesorski fakultet, završila škole, imam djecu u školi, ali nikad nisam čula ove tri jednostavne stvari koje učionicu pretvaraju u Disneyev studio dobrote i ljepote!

I zato sam zamolila ovu divnu učiteljicu razredne nastave da podijeli s nama tri “trika” kojim se život u razredu učenicima, učiteljima, a onda i roditeljima može učiniti boljim i ljepšim. Pa evo što mi je ispričala.

1. Roditeljski sastanak = festival postignuća

(A ja si mislim – Bože moj, ovo je tako očito – a nikad ovo nisam čula, niti doživjela... i mislim si – pa da! To je to! I da, tako treba!)

Što naša učiteljica Marlena kaže da djeca mogu prezentirati na roditeljskom sastanku, festivalu postignuća:

- pokazati postupak računanja (pa i to je slatko, male ručice, kreda i veliki brojevi!)

- odrediti vrste riječi u nekoliko rečenica (pametnice!)

- pisati na ploču urednim rukopisom (i to je jedan talent)

- nešto lijepo nacrtati, objasniti vrste boja, sklad i kontrast u slikarstvu, predstaviti koji glazbeni instrument koji dijete svira (a što je ljepše od dječeg stvaralaštva!)

- otpjevati pjesmu obrađenu na satu Glazbene kulture

- pročitati dio štiva

- odrecitirati kratku pjesmu iz čitanke

- izvesti kolut naprijed/natrag, premet strance isl. na strunjači u razredu...."

Dragi roditelji, tko bi želio imati ovakve roditeljske sastanke, neka digne ruku!

A sada i savjet za učiteljice koje će čitati ovu kolumnu, savjet naše Marlene:

"Treba paziti da program ne bude duži od 45 min jer tada prelazi u napor i dosadu – najbolje je da svaki učenik izvede po jednu kratku točku. U mojih 25 godina još nije bilo učenika kojima se nije svidjela ova ideja - svatko je uvijek našao nešto u čemu je dobar i to sa guštom predstavljao!"

Jel' trebam ja nešto dodati? Jel'da da ne!

2. “Prvi u razredu”

Slušajte ovu Marleninu ideju da se ovaj problem prevede u plemenito i lijepo iskustvo:

(A onda – čarolija! - ovo ja dodajem :D)

Svi mu iza toga plješću i hvale ga. A on zna da će tako biti i sutra... pa je, do sutra, lakše "pretrpjeti" i koji neuspjeh.

"Važno je suzbiti svaki pokušaj ruganja ili omalovažavanja od strane drugih učenika. Druge učenike pohvaliti za strpljenje i pomaganje svom prijatelju da mu bude lakše u školi. Učitelj-ica se također treba suspregnuti od potrebe da sutra zada puno složeniji zadatak jer je poanta ove aktivnosti da učenik doživi uspjeh pred cijelim razredom. Taj će učenik, budite sigurni, zapamtiti kako ga je učiteljica svaki dan u školi nešto pitala i kako je on svaki put znao!"

Jel tako da ni ovaj dio ja ne trebam komentirati – ma niti slovom!

3. Podjela odgovornosti i nagrade

Dobro je zadati učenicima "poslove" u razredu koji su samo njihova odgovornost: provjetravanje razreda, paljenje / gašenje svjetla zbog korištenja projektora, slaganje stolica i uređenje učionice nakon nastave, vađenje pribora prije nego učiteljica dođe u učionicu, posuditi prijatelju koji nešto nije donio....

Poanta je da učenici trebaju stalno održavati pažnju, biti savjesni i sami se sjetiti kada neki od poslova trebaju obaviti, a ne čekati da ih učiteljica zamoli.

(O, koliko bi se “nereda” u razredu izbjeglo kada bi se mladim ljudima i djeci dali ovakvi zadatci... kada bi im se kroz zadatke dalo – dostojanstvo!)

Svojim generacijama učenika stalno ukazujem na važnost ravnomjerne podjele posla. Nema muških i ženskih poslova. Ono u čemu se može vidjeti razlika je poticaj da dječaci pokažu svoju muškost i snagu u prilikama kada mogu pridonijeti djevojčicama - otvoriti im vrata dok one nešto iznose, skočiti i donijeti stolicu da se djevojčica popne ako je ona redar i treba obrisati ploču, uzeti od nje i preuzeti teške poslove: podjelu mapa, vučenje strunjače...

Njegovo je da ponudi, ali – curica ne mora prihvatiti. Ipak, djevojčice poučavam da uvijek prihvate pomoć svojih muških kolega. Mi to zovemo kavalirštinom i kad god se neki dječak nešto od toga sam sjeti ja ga pohvalim i napomenem djevojčicama da zapamte kako je taj dječak pravi kavalir i kako je jako vrijedan. Njemu kažem da se pokazao kao najbolji kavalir u razredu. To je rezultiralo time da su dječaci stalno u pažnji i koncentraciji i samo gledaju kome što treba.

(A u toliko razreda se dječacima ne daje takva prilika i onda mi roditelji slušamo istu onu pjesmu – dečki skaču, dečki ruše, dečki, dečki, dečki, dečki... može tako – a može i ovako, kao kod Marlene... tako da se naježiš od ljepote).

Ako su učenici cijeli dan bili skoncentrirani i obzirni, nagradi ih se onim što oni najviše vole - kod mene je to gotovo uvijek partija Graničara.

(Toliko škola stalno priča da “nemaju uvjete za dječje kretanje”... a pogledajte... tako malo, zapravo treba... samo malo volje i veliko srce)

Taj "izvanredni" tjelesni neće i ne mora trajati cijeli školski sat - oni će biti zadovoljni i s 10 - 15 minuta.

(Ovo mi se tako sviđa, razumijevanje djetinjeg sitnog, malog svijeta – nisu potrebna čuda, 10-15 minuta Graničara i mali ljudi se osjećaju nagrađeni i sretni... tko onda može reći da se nešto “ne može”?!)

"Gradivo će se lako nadoknaditi jer se iza takvih "nagrada" učenici puno bolje koncentriraju i bolje i brže usvajaju gradivo.

I na kraju nešto i za nas roditelje:

"Treba izbjegavati nagrađivanje učenika slatkišima: "kupovne" nagrade šalju pogrešnu poruku i uče djecu da se zahvalnost pokazuje instant poklonima za koje treba potrošiti najmanje vremena, truda i ljubavi: samo odeš u trgovinu i kupiš štogod. Takve se nagrade brzo zaboravljaju i ne polučuju nikakav odgojno/obrazovni rezultat."

I na kraju ovoga, kao mama, više nemam nikakvu izliku da nešto ne mogu ili da su djeca nemoguća. 15 minuta badmintona pred zgradom, 15 minuta šetnje oko zgrade, 15 minuta preskakanja konopca. I podsjećat ću se da djeca više od ičega trebaju dostojanstvo, povjerenje... i da uvijek u njima gledamo dobro. Ono malo lošeg se ispere u očima promatrača... dobrim očima dobrog promatrača.

Sretno vam roditeljstvo, sretno vam učiteljstvo, dragi naši! I hvala Marleni da je podijelila ovo s nama!

Foto: Profimedia