Ja sam bila poslušna!

Tajana* ima 35 godina, živi u Zagrebu sa suprugom i trinaestogodišnjom kćeri Paulom. Ona i suprug vode malu privatnu tvrtku koja se bavi uređenjem interijera. Do prije nekoliko godina imali su lijep i dinamičan obiteljski i poslovni život. Međutim, u posljednje vrijeme Paula se promijenila. Postala je buntovna i svojeglava, s čim se Tajana jako teško nosi.

„Meni je jasno da vam u tim godinama svi idu na živce, ali ovo je prevršilo svaku mjeru“, rekla je na našem prvom susretu Tajana. „Uopće ne znam kako da doprem do nje. Sve radi po svom. Ostaje vani koliko hoće, ne uči kad bi trebala, ponaša se kao da joj nitko ništa ne može. Imam osjećaj da je nemam snage odgajati jer je nekako... presnažna“. „Jeste li i vi bili snažna tinejdžerica?“ upitala sam Tajanu. „Pa, baš i ne“, odvratila je. „Ja sam bila dosta poslušna. Roditelji su mi bili prilično strogi. Zarekla sam se da ću se prema svojem djetetu ponašati upravo suprotno od njih.“

Često se događa da roditelji svoju djecu tretiraju upravo suprotno od onog kako su njih tretirali njihovi roditelji. Na taj način imaju osjećaj da ispravljaju njihove pogreške i da preko svojeg djeteta samima sebi nešto nadoknađuju. Tako se i Tajana u odgoju Paule ponašala upravo suprotno od njezinih roditelja – bila je vrlo popustljiva. Međutim, to je rezultiralo time da se Paula s trinaest godina osjeća kao da je na neki način prerasla vlastitu majku.

Što je moguće, a što ne?

„Paula je vrlo inteligentna“, rekla je Tajana, „i sve što ona misli, zapravo duboko u sebi mislim i ja, samo što znam da je život surov i da ti dječji ideali u stvarnosti ne funkcioniraju.“ Saslušala sam je i zamolila da mi pojasni to što je upravo rekla. Ono što sam doznala bilo je ključno za moje razumijevanje Tajanina i Paulina odnosa. „Ja bih zapravo najradije da svijet funkcionira upravo onako kako zamišlja Paula – da je moguće postati pop-zvijezda, da je moguće živjeti od danas do sutra, da je moguće sve, samo ako dovoljno želiš. Međutim, ja više nemam trinaest godina i znam da to tako ne ide.“

U Tajani je zapravo postojala sumnja da je nešto u životu propustila. Nije ispunila svoje dječje snove (gluma, ples i oceanografija), ali je sumnjala da je možda bila u krivu što je od njih odustala. Možda je prerano odustala od ideje da se sve može samo ako se dovoljno želi. Upravo to što je Tajana zapravo potajice vjerovala da Paulina ima bolji svjetonazor od njezina rušilo je njezin osjećaj kompetentnosti kao majke. Pitala se: „Kako je ja mogu učiti o životu kad ona zna bolje od mene?“

Emotivno sazrijevanje

Objasnila sam Tajani da po mom mišljenju ima konflikt između svoje „unutarnje tinejdžerice“ i sebe kao odrasle osobe. Budući da joj strogi roditeljski odgoj nije dopuštao slobodno razvijanje tinejdžerskih ideala, taj je njezin kapacitet i ostao na neki način neispunjen. „To je dio vas, dio vaše prošlosti koji vam nedostaje“, objasnila sam joj, „i vi ga nadoknađujete preko Paule. Vi na neki način živite njezine ideale, vjerujete u njih, ali vam to pravi probleme jer to ugrožava vašu ulogu majke.“ „Da, upravo tako, ja se ne osjećam dovoljno odraslom da odgajam svoju kćer“, rekla je ona.

Nakon nekoliko susreta, Tajani je postalo jasno da najprije mora razriješiti dileme oko toga što je moguće, a što ne. Postalo joj je jasno da zapravo tek sada ima mogućnost baviti se svojim snovima u realnosti. Dovoljno je odrasla da si može priuštiti i glumu i ples i istraživanje oceana. Uz to, i posao joj je dovoljno uhodan i dovoljno unosan da se ne mora previše brinuti o financijama. Tajani je zapravo došlo vrijeme da se napokon odvoji od svojeg djeteta i prestane živjeti Paulinu emotivnu dob. To joj je do prije nekoliko godina donosilo veliko emotivno zadovoljstvo – uživajući u igri s Paulom, njezino usamljeno „unutarnje dijete“ napokon je imalo društvo. Međutim, sada je došlo vrijeme za odvajanje.

Širenje mogućnosti

To odvajanje za Tajanu je značilo buđenje vlastitih tinejdžerskih ideala i vjere da je u ovom životu zaista svašta moguće. „Pa čak i ako sam u krivu, baš me briga, osjećam se super“, rekla je Tajana. „Nikada prije nisam imala toliko slobodnih aktivnosti. Kad sam bila mala, htjela sam ići na ritmiku, a roditelji su me upisali u matematičare. Oni su imali neku svoju viziju što je dobro za mene i to je bilo to.“

Kako je više emocija unosila u svoje životne želje i planove, to je manje bila vezana uz emotivnu dob svoje kćeri Paule. „Oduvijek sam se zgražala kad bih čula da neka majka živi život svojeg djeteta“, komentirala je pri našem posljednjem susretu Tajana. „Kad, eto, to se dogodilo upravo meni.“ Na svu sreću, Tajana je to na vrijeme osvijestila. Nakon što joj se vratilo oduševljenje za vlastiti život, za vlastite ciljeve i vlastitu budućnost, osjećala se puno snažnijom i samouvjerenijom, a Paulino ludo tinejdžersko doba prestalo joj se činiti tako problematičnim.

„Osjećam se kao da mi se vratio onaj tinejdžerski polet koji mi se zaglavio tamo negdje u prošlosti“, rekla je. „Od sada na dalje nema šanse da pomislim kako je nečiji tuđi život bolji ili zanimljiviji od moga... pa makar to bio život mog djeteta.“

Tomica Šćavina, psihologinja

Izvor: www.sensaklub.hr

Foto: Profimedia