Mnoge naše škole ponašaju se kao da su ljudi jednaki. Pri tome sustav ocjenjivanja ili testiranja nagrađuje većinom samo ograničeni broj sposobnosti. Te nagrade rano u životu se dijele navodno na darovite i inteligentne, od onih za koje se tvrdi da su manje inteligentni i neuspješni.

Takozvani testovi inteligencije vjerojatno su najgora obrazovna inovacija 20. stoljeća. Dva francuska psihologa Alfred Binet i Theodore Simon stvorili su prve suvremene testove još davne 1905. Da bi kasnije dvojica američkih psihologa Lewis M. Terman i Maud A. Meril prilagodili te testove pod imenom Stanford-Binnetovim testovima inteligencije. Ti su testovi dobro testirali određene sposobnosti. Međutim, nisu testirali sve sposobnosti. Još gore oni su potakli ideju o tome da je inteligencija nepromjenjiva od rođenja. Inteligencija nije nepromjenjiva!

Štoviše, svatko od nas ima pristupa mnogim različitim inteligencijama ili crtama inteligencije. Uspjeh bi bio pronaći kombinaciju stila učenja i talenta svakog djeteta i pružit mu ono što je potrebno. Istodobno poticati cjelokupan razvoj svih potencijalnih sposobnosti.

Glavni nedostatak testova tzv. IQ, ili kvocijenta inteligencije, je u tome da oni brkaju logiku sa cjelokupnom inteligencijom. Logika je samo jedan oblik mišljenja ili jedan stil učenja. Također neki jezični testovi sposobnost brkaju s općom sposobnošću.

Howard Gardner, profesor na Sveučilištu Harvard jedan je od mnogih koji su napravili pionirske korake u narušavanju mita o nepromjenjivom IQ-u. Gardner je uz pomoć vrlo plodonosnih istraživanja dokazao kako svaka osoba ima najmanje sedam, a vjerojatno i više, različitih centara inteligencije. On je definirao:

  • Lingvističku inteligenciju – sposobnost dobrog govorenja i pisanja koja je jako bila razvijena kod ljudi poput Winston Churcilla, J. F. Kennedya i svih sjajnih pisaca.
  • Logičko-matematičku inteligenciju kao sposobnost rasuđivanja, računanja i logičkog mišljenja.
  • Vizualno-spacijalnu inteligenciju kao sposobnost slikanja, snimanja sjajnih fotografija ili stvaranja skulptura.
  • Tjelesno-kinestetičku inteligenciju kao sposobnost korištenja ruku ili tijela koja je tipična za uspješne sportaše i sjajne glumce
  • Interpersonalnu inteligenciju ili ono što volimo nazvati socijalnom inteligencijom, sposobnošću odnošenja s drugima.
  • Intrapersonalnu inteligenciju kao sposobnost dostupnosti vlastitim unutarnjim osjećajima.
Razlika nije samo semantičke prirode. Vrlo rano u životu djecu svrstavaju u mitski darovitu i nedarovitu i to uglavnom na temelju testiranja samo dvaju aspekata inteligencije.

Danas postoji oko 20 različitih metoda za otkrivanje stilova učenja. Istraživanje koje je na neki način najsveobuhvatnije govori da je naš stil učenja kombinacija sljedećih čimbenika:

  • Načina na koji najlakše percipirate informacije – jeste li uglavnom vizualni, auditivni, kinestetički ili taktilni tip, učite li najbolje slikanjem, gledanjem, slušanjem, kretanjem ili dodirivanjem. (Premda osjetilo okusa i mirisa mogu biti važni za neke poslove, kao što su kušanje vina i miješanje parfema, ta se dva osjetila ne ubrajaju u glavna osjetila u stilovima učenja.)
  • Načina na koji organizirate i obrađujete informacije – činite li to uglavnom lijevom ili desnom stranom mozga, analitički ili holistički (kao cjelinu), pri čemu holistički znači da niste baš osoba koja misli sustavno i ne zamarate se detaljima.
  • Uvjeta koji su nužni da bi vam pomogli pri unosu i pohrani informacija – emocionalnih, socijalnih, fizičkih i okolinskih.
  • Načina na koji dozivate informacije – koji može biti potpuno drukčiji od načina na koji ih unosite i pohranjujete.

Kako primamo informacije?

Svako od nas obično ima jedan prevladavajući najprikladniji način učenja i još jedan koji je sekundaran. Ako u školi ili na seminaru vaš najprikladniji način nije usklađen s metodom poučavanja, onda biste mogli imati poteškoće pri učenju. Njih možete kompenzirati samo ako to možete kompenzirati vašim drugim najprikladnijim načinom percepcije.

To ima velikih posljedica za rješavanje problema prekida srednjoškolskog školovanja. Prema istraživanju Kena i Rite Dunn, sa Sveučilišta St. Johns u New Yorku, glavni kandidati za neuspjeh u tradicionalnom školskom sustavu su učenici koji najbolje uče kinestetičkim i taktilnim putem. Njima je potrebno da se kreću, da osjećaju, da dodiruju, da čine, a ukoliko im nastavna metoda to ne omogućuje osjećaju se isključenima, neangažiranima i dosadno im je.

Kako organiziramo i obrađujemo informacije?

Ljudi s jako izraženim osobinama lijeve polovice mozga informacije primaju logički. Oni ih lako mogu usvojiti ako su prezentirane na logičan način i u linearnom slijedu.

Ljudi s dominacijom desne polovice mozga općenito najprije vole dobiti širu, općenitu sliku. Bolje se osjećaju kada prezentacije uključuju vizualizaciju, maštu, glazbu, slike i intuiciju.

Osobi koja može povezati moći obiju hemisfera i iskoristiti te centre višestruke inteligencije biti će naravno sposobna informacije usvojiti i obraditi puno učinkovitije.

Kako odrediti omiljene stilove učenja svojih učenika?

Najjednostavniji način jest da ih se jednostavno pita te da s njima razgovaramo o njihovim preferencijama. Nerijetko se nečiji stil učenja može utvrditi na temelju načina na koji on govori.

Ako učenika koji je vizualni tip upitate za upute, on će biti sklon nacrtati vam kartu. Počinje li shvaćati neko inače teško gradivo, ta osoba će reći: „Vidim što misliš“. Ukoliko joj u restoranu pročitate jelovnik, morat će ga sama pogledati. Kad joj kupujete poklon, s knjigom nećete pogriješiti, ali provjerite je li ta osoba sklona tekstu ili više voli slike. Većina vizualnih tipova, iako ne svi, obično su organizirani, uredni i lijepo se oblače.

Auditivni tip u učenju nimalo ne drži do čitanja knjiga ili uputa za upotrebu. On mora pitati za informacije.

Kinestetički, taktilni tip u učenju uvijek želi biti u pokretu. Ako se slučajno s vama sudari imat će potrebu još vas ohrabrujuće zagrliti. Kada počinje shvaćati neko novo načelo, ta će osoba reći kako „osjećam da bi to moglo biti tako“

Također na učenje utječu fizičke i biološke potrebe pojedinca poput vremena učenja, što je također individualno.

Ovo su samo neki od aspekata koji mogu unaprijediti učenje i školovanje. Za osobno učenje kod kuće, ima smisla znati vlastite sposobnosti, znati stilove učenja vaših članova obitelji i oslanjati se na njih. Ako vam je teško dugo sjediti vjerojatno ste gotovo sigurno kinestetički tip u učenju. Zato razmislite da svoje učenje započnete pregledom gradiva uz pomoć goleme Umne mape (Mentalna mapa) izrađene na velikom arku papira. Stavite je na pod i dok radite, koristite svoje tijelo. Nakon pregledavanja gradiva, pustite neku klasičnu glazbu i krećite se u njenom ritmu. Potom učinite nešto tjelesno. Otiđite u šetnju, na plivanje ili dok u mislima putem vizualizacije ponavljate ono što ste upravo spremili u svoj mozak, krećite svoje tijelo.

Ako ste kinestetički tip tada posebno budite slobodni postaviti se u svoju omiljenu atmosferu i položaj za učenje. Ako ste auditivni tip u učenju, tada svoje bilješke nasnimite preko zvuka barokne glazbe. Ukoliko ste vizualni tip, pobrinite se da nacrtate Umne mape, skice, simbole ili slike koje će predstavljati ono što učite. Za vizualni tip slika predstavlja na tisuće riječi.

Načini na koji učenici najradije koriste svoje inteligencije jednako su važni kao i njihova sposobnost. Djeca zapravo, a i svi ljudi, trebaju upravljati svojim aktivnostima, a čineći to oni će odabrati stilove rukovođenja samim sobom, koji su im ugodni.

Poželjno je da voditelji seminara i nastavnici povremeno analiziraju stil učenja svakog učenika i opskrbe ga odgovarajućim podražajima. To naravno neće moći činiti cijelo vrijeme za svakog od njih, ali mogu osigurati da je svaki stil redovito opskrbljen tijekom svakog nastavnog rada. Ukoliko je nastava prilagođena na taj način biti ćete iznenađeni kako djeca uče i koliko manje otpora će nailaziti.

Samo za primjer bih spomenula primjer takve dvije škole u Americi, utemeljenu na načelima Howarda Gardnera, Key Elementary School u Indianapolisu i škola The New York City u St- Louisu u Missouriju. Ukratko, škole potiču sve svoje učenike da uče uz pomoć svih svojih inteligencija: kako onih u kojima su jaki, tako i onih koje još trebaju izgrađivati; usredotočuje se na njihove stilove učenja, potiče mišljenje i eksperimentiranje, te gradi modele mentorstva i vježbeništva.

Što je najbolje, obje škole, jasno pokazuju što se može dogoditi kada neka zemlja konačno upotrijebi svoje iznimne akademske istraživačke sposobnosti i stopi ih s dobro planiranim školama, inovativnim nastavnicima, resursima zajednice te gledištem koje svu djecu drži darovitom.

U centru Creatus In programi učenja provode se prilagođeno i sukladno potrebama svakog djeteta posebno.

Tekst: Anja Melcher, prof., www.creatus-in.com

Foto: Thinkstock