Art terapijom do djetetova srca

Unatoč mišljenju da je djetinjstvo najbezbrižnije životno razdoblje, djeca mogu doživljavati blaže i izrazitije psihičke poteškoće. Psihoterapija je kao psihološka metoda liječenja emotivnih poteškoća prikladna za odrasle, no kako možemo pomoći djeci kada ona ne umiju riječima precizno iskazivati svoje osjećaje? Tada je pomoć najbolje potražiti u art terapiji.

Art terapija ima široku primjenu - od kliničke psihologije do vrtića i može se koristiti kod ljudi svih dobi. Zbog svojih je značajki u velikoj prednosti pred ostalim metodama kada govorimo o malim pacijentima - zlostavljanoj djeci i djeci sa psihičkim traumama prouzročenima iznimno stresnim događajima u njihovoj okolini, kao što su nasilje ili rat. Art terapija služi kao sredstvo komunikacije između terapeuta i djeteta. Takav pristup pomaže djetetu da stekne povjerenje u svog terapeuta, da s njim ostvari bliskost te da posrednim putem iskaže svoje emocije i nadvlada traumatično iskustvo. Ova se terapija provodi u grupi ili individualno.

Pomoć traumatiziranom djetetu

Djeca su svjesna svoje nemoći i nemogućnosti da utječu na tijek događaja. Pođemo li od slučaja obiteljskog nasilja, možemo si predočiti u kolikoj se mjeri djetetu može nanijeti šteta. U sretnoj obitelji, gdje vladaju zdravi odnosi među njezinim članovima, dijete se osjeća zaštićeno i sigurno te ima beskrajno povjerenje u svoje roditelje. Možete li zamisliti kako se osjeća dijete koje nema tu sreću? Traumatizirano dijete gubi povjerenje u ljude koji bi mu trebali biti najbliži i najvažniji te je zatvoreno i nepovjerljivo prema svima ostalima. Terapeutova je zadaća da dijete dovede do izražavanja traume, suočavanja s njom i oslobađanja osjećaja kako bi naposljetku uspostavilo emotivnu ravnotežu.

Traumatizirano dijete najčešće skriva osjećaje i ne priča izravno o događajima koji su doveli do traume. Art terapija mu pomaže da putem crteža iskaže svoj doživljaj proživljenoga. Tumačeći s djetetom njegov likovni izričaj, terapeut dopire do njegova emotivnog svijeta koji govori kako se dijete osjeća i kako vidi odnose u svojoj obitelji. Art terapija ne bavi se dijagnostikom kroz crtež, nego terapeut zajedno s djetetom otkriva značenje crteža.

Ova se terapija provodi kao primarna intervencija u prepoznavanju i tretmanu akutnih trauma, ali i kao prevencija psihičkih poremećaja.

S obzirom na to da traumatična iskustva imaju kumulativni učinak na dijete, pa se ono sve više izolira od okoline, gradi lošu sliku o sebi, postaje nepovjerljivo, tjeskobno, depresivno, pa čak i agresivno, ciljevi art terapije su jačati pozitivna sjećanja, osjećaj sigurnosti, poraditi na samosvijesti i sposobnosti opuštanja, jačati pozitivne stavove prema životu i budućnosti kako bi dijete usvojilo pozitivne obrasce ponašanja. Osobito je važno da se dijete osposobi suočavanju s vlastitim iskustvima i zbunjujućim osjećajima, razvije toleranciju prema svojoj okolini i stekne samokontrolu.

Uz art terapiju koja se služi crtanjem u terapeutske svrhe postoje i druge kreativne terapije:  glazbena terapija, dramaterapija,  terapiju plesom i pokretom i terapija igrom.

Crtanje opušta djecu, ono je za njih igra

Kroz crtež djeca iskazuju misli i osjećaje koje još ne umiju izraziti ili im je neugodno govoriti o njima. Art terapija počinje kraćim razgovorom tijekom kojega dijete počinje crtati. Ono samo bira što će crtati i kakvu će tehniku upotrijebiti.

Katkad terapeut u cilju terapije sam sugerira što će dijete crtati. Najčešće je to djetetova obitelj. Terapeut ga ispituje što se s likovima zbiva, što govore, kakvi su odnosi među njima. Gubi li art terapija na učinkovitosti ako dijete ne zna dobro crtati? Nije važno koliko dobro dijete zna crtati. Kreće se od pretpostavke da se svako dijete može likovno izraziti i da je crtež samo sredstvo pomoću kojega terapeut dopire do djeteta.

Najvažniji je razgovor s djetetom, te način na koji ono crta. Smireno i opušteno crtanje govori nam da se dijete bavi motivom koji ga opušta, koji voli i koji ne doživljava kao prijetnju. Agresivni, nervozni pokreti pričaju posve drukčiju priču.

Tekst: mr. sc. Nada Ivanović, dipl. psihologinja

Foto: Thinkstock