psiholog o 13-godišnjaku koji je ubio 9 ljudi

psiholog o 13-godišnjaku koji je ubio 9 osoba — Shutterstock psiholog ističe da je krivnja za 13-godišnjaka koji je ubio 9 osoba leži u društvu kao takvom

Jučer nas je šokirala vijest da je 13-godišnji dječak ubio osmero djece i zaštitara osnovne škole u Beogradu, dok su šestero djece i nastavnica ranjeni. Odjednom je sve ono o čemu smo čitali u američkim medijima postalo realnost i u našem susjedstvu. Što se događa s novim generacijama da probleme rješavaju oružjem, kakvu djecu odgajamo, možemo li prepoznati znakove upozorenja i spriječiti ovakve događaje u budućnosti upitali smo uspješnu psihologinju i pedagoginju, dr. sc. Dubravku Miljković, professor emerita Učiteljskog fakulteta u Zagrebu.

Posljednjih godina svjedoci smo sve većeg broja djece i tinejdžera koji probleme rješavaju ubojstvom druge djece. Možemo li za to doista kriviti nasilne filmove, društvene mreže i slično?

Kako postati poznat? Time što imaš odlične ocjene? Pobijediš na olimpijadi znanja? Time što ćeš godinama marljivo trenirati pa jednog dana možda osvojiš neku zlatnu medalju ili pobijediš u nekom talent-show-u? Vrlo naporno, dugotrajno, neizvjesno, a ako i uspiješ, slava će ti kratko trajati. Nažalost, najviše se priča i najduže se pamte ubojice slavnih osoba i masovni ubojice. Znači, nije sve u nasilnim filmovima, igricama i društvenim mrežama koje takve vijesti raznose po svijetu. Živimo od senzacija i za senzacije. Za manje od 12 sati vijest o zločinu u beogradskoj osnovnoj školi – često i s imenom i inicijalom prezimena počinitelja - našla se na stotinama tisuća stranica širom svijeta! U TV vijestima ga i vidimo; ima kapuljaču na glavi, ali to je ON! (Nadajmo se samo da sve to neće potaknuti „obaranje rekorda“ – i što se tiče broja žrtava i što se tiče dobi počinitelja.)

Shutterstock Živimo od senzacija, najviše se priča i najduže se pamte ubojice slavnih osoba

Nasilje je u posljednjem slučaju, ovom beogradskom, prema napisima u medijima navodno potaknula činjenica da je inače odličan učenik dobio jedinicu iz Povijesti, ali i da je trpio vršnjačko nasilje. Može li tako nešto tako mladu osobu doista natjerati na ovaj čin nasilja?

Epidemija Covida nas je sve dobro uzdrmala, između ostaloga i zato jer se posljedice zaraze osjete već za par dana. Posljedice epidemije popustljivog odgoja također dolaze na naplatu – s odmakom koji nas sprječava da uopće uvidimo uzrok i posljedicu. Dakle, djeci se u svemu popušta i u svemu udovoljava; štiti ih se od svakodnevnih životnih problema. Roditelji ne žele da djeca iskuse išta negativno – sve s idejom da je to za njihovo dobro, njihovu sreću. E pa - malo sutra. Djeca postaju psihološki neotporna! Kad „dobiju jedinicu“ – puknu. Postaju agresivni ili depresivni. Ne govorim ovdje o konkretnom slučaju, jer o njemu ipak nemamo dovoljno informacija; govorim o fenomenu kao takvom i potrebi da ga rješava sveobuhvatno. Sad se sve želi natovariti na obitelj i na školu, ali i obitelj i škola su odraz zajednice u kojoj živimo. U redu je uvesti dane žalosti, ali važno je što će se učiniti nakon toga.

Shutterstock Sad se sve želi natovariti na obitelj i na školu, ali i obitelj i škola su odraz zajednice u kojoj živimo

Dječak je ovaj čin navodno planirao duže vrijeme. Postoje li znakovi koje roditelji mogu uočiti, a koji nam ukazuju da dijete ima nekih problema ili da se sprema nauditi sebi ili drugima?

Tinejdžeri jesu vrlo promjenljivog raspoloženja i ponašanja pa roditelji često ni sami nisu sigurni kad su im djeca „normalna“, a kad možda i nisu. Međutim, svakako treba obratiti pažnju na značajna odstupanja od uobičajenog ponašanja, npr. prestane se svađati i bezobrazno odgovarati. Počne prijateljima dijeliti svoje omiljene stvari. Priča kako život više nema smisla, kako bi za sve bilo bolje da ga/je nema i slično. Da sad ne ispadne sarkastično, ali znak za uzbunu bi trebao biti i ako dijete vježba pucanje iz pištolja i izradu Molotovljevih koktela.

Shutterstock Kako biste spoznali ima li dijete problema treba obratiti pažnju na značajna odstupanja od uobičajenog ponašanja

Prije mjesec dana potresla nas je vijest o dvjema 12-godišnjakinjama koje su u Njemačkoj ubile prijateljicu, također vršnjakinju. Jesu li djeca uopće svjesna ozbiljnosti onoga što su napravila, razumiju li djeca da su počinila stravičan zločin?

Apstraktno mišljenje se kod djece razvija oko 12. godine. Apstraktno misliti znači biti u stanju „čitati između redova“, odnosno, shvaćati da ono što se zbiva u filmu nije realno, ne odražava pravo stanje stvari. Ako nekoga probodeš nožem ili gurneš s mosta, nećeš ga sutra vidjeti u novom filmu. Zato se i upozorava da neki filmovi na TV-u nisu primjereni za djecu mlađu od 12 godina. Možda to piše i za nasilne igrice na internetu, ali provjeravaju li to roditelji? Da li uopće provjeravaju kakvim se sadržajima izlažu njihova djeca? Jesu li digitalne kompetencije roditelja uopće i dorasle onim dječjim? Čisto sumnjam. Puno se roditelja čak hvale time kako ne razumiju ni dio onoga što im njihova prepametna djeca objašnjavaju o internetu, mobitelu, računalu...).

Shutterstock Provjeravate li kakvim se sadržajima izlažu vaša djeca na televiziji i internetu?

Kako mi kao roditelji možemo općenito utjecati na prevenciju vršnjačkog nasilja, jesu li se ovakvi slučajevi mogli spriječiti?

Općenito, djeci odmalena treba postavljati granice; uvijek se treba znati što se smije, a što ne; tko je dijete, a tko roditelj. Učimo ih da u životu, osim kolača, postoje i kiseli krastavci, ali da i njih možemo riješiti bez da nekoga ubijemo.