"OSJEĆAO SE KAO DA S NJIM NEŠTO NIJE U REDU": Majka otkrila zašto ne treba siliti djecu da nauče čitati prije škole

Istraživanje koje su svojedobno proveli znanstvenici Sveučilišta Washington u St. Louisu pokazalo je da djeca već u dobi od tri godine počinju savladavati vještine pisanja. No, to ne mogu sva djeca, i zato je jedno od glavnih pravila roditeljstva: nemojte uspoređivati svoje dijete s drugom djecom. Da je to često puno lakše reći nego učiniti te s kakvim se sve strahovima suočavaju roditelji prije polaska djeteta u školu opisala je blogerica i majka troje djece Karen Johnson. Njezin zanimljiv osvrt prenosimo u cijelosti.

Primjerice, moje starije dvoje djece obožava čitati i pisati, vole sjediti i crtati, u osnovi vole sve što ima veze sa školom. Kao dijete, i ja sam imala iste sklonosti zbog čega sam kasnije i postala učiteljicom engleskog jezika, nadajući se da ću ljubav prema književnosti i pisanju eseja prenijeti na svoje učenike. Mislim, tko ne voli dobar Hamletov monolog? Zatim sam postala književnica. Moje dvoje starije djece i ja spadamo u krug štrebera koji vole knjige i često znamo citirati naše omiljene autore i likove iz priča.

Za razliku od nas, moje treće dijete nije veliki ljubitelj čitanja (srce mi se zbog toga svakodnevno slama), a pisanje mrzi najviše na svijetu. U školi su mu najdraži 'predmeti' odmor, ručak i tjelesni. Na nastavi često pada sa stolice jer mu je teško sjediti. Za razliku od dvoje starije djece koja su prije polaska u školu znala napisati svoje ime, adresu, imena svih članova naše obitelji, a već su pisala i kratke priče, moje treće dijete nije znalo ništa. Kad je imao četiri godine, kako bih ga natjerala da sjedi, uzme pribor za pisanje i napiše nekoliko slova, morala sam ga podmititi bombonima. Pa čak ni prije polaska u školu još nije naučio napisati svoje ime jer se ono sastoji od šest slova i završava na slovo 'r'. Nikada svoje ime nije uspio napisati do kraja jer su njegov mozak i prstići bili preumorni kada bi stigao do posljednjeg slova.

Budući da sam roditelj koji iz straha uspoređuje djecu, iako znam da to ne bih smjela, bila sam jako zabrinuta. Druga su djeca u toj dobi već pisala, uključujući moje dvoje starije djece. Pa i sama sam u dobi od pet godina već naveliko pisala. Danas, kad pogledam unatrag, voljela bih da sam samo duboko udahnula i da sam, umjesto što sam uspoređivala svoje dijete s drugom djecom, shvatila da je većini djece u toj dobi još uvijek teško napisati svoje ime.

Oči mi je otvorio post objavljen na Instagramu u kojem se objašnjava zašto bi mame poput mene trebale shvatiti da je to što njihova djeca još ne mogu pisati razvojno potpuno normalno. Kako se navodi, većina djece ne može napisati 'x' ili nacrtati trokut dok ne napune pet godina. A mi očekujemo da će djeca u toj dobi, pa čak i ranije, pisati komplicirana slova. Naravno da mnoga djeca to ne mogu.

Članak objavljen u časopisu Empowered Parents navodi da dijete još nije ni fizički ni razvojno spremno naučiti pisati tijekom predškolske dobi. Ono može početi samostalno eksperimentirati i ‘pisati’ po svojim crtežima, ali djecu ne treba prisiljavati da drže olovku i pravilno povlače linije. Iako je taj zadatak bio vrlo lagan za moje dvoje starije djece, kao i za mnoge četverogodišnjake i petogodišnjake, velik je broj djece za koju je to prezahtjevno. Također, izazovi pisanja za djecu u toj dobi su i 'izvan snage' njihovih ruku. Za mnoge, budući da im se još uvijek razvija čitalačka vještina, pisanje može biti previše opterećujuće. Osim toga, prepoznavanje slova, razumijevanje fonetike i početak čitanja potrebni su kako bi dijete moglo smisleno pisati, a to su vještine koje djeca vrtićke dobi još uvijek ne mogu savladati. A kad dijete nauči nešto što ne razumije, malo je vjerojatno da će to zapamtiti. Dakle, ako dijete ne prepoznaje kako zvuči slovo 'd', napisati to slovo bit će mu još teže.

Nažalost, postoji zabluda da je ranije bolje. Sve, međutim, ukazuje na to da ranije nije uvijek bolje. Ako previše prisiljavamo djecu, kao što sam to ja činila, pa se moj sin morao jako siliti da sjedi, čita i piše, a da za to zapravo nije bio spreman, samo ćemo ih frustrirati, postići ćemo da se osjećaju kao da s njima nešto nije u redu (što nije istina), a i mi ćemo se sami osjećati kao da nešto nije u redu s našim roditeljstvom (a ni to nije istina). Na kraju ćemo postići samo to da oni zamrze školu i učenje. A to nitko ne želi.

To, međutim, ne znači da treba u potpunosti prestati izlagati mališane slovima i čitanju. Stručnjaci kažu da postoje mnoge aktivnosti kojima možemo potaknuti razvoj mozgova svoje djece i u te mozgove 'ulijevati' znanje, ali im i omogućiti da budu aktivni, da se kreću, igraju i trče. Pokušajte s djecom što više čitati, od knjiga, putokaza, natpisa na kutiji sa žitaricama do dječjih časopisa. Također, kada mi pišemo, a djeca nas gledaju, trebali bismo paziti da pravilno oblikujemo slova. Također, dobro je poticati malu djecu da se igraju slovima - drvenim blokovima, magnetskim slovima na hladnjaku itd. Jer djeca uče igrajući se i to uvijek moramo imati na umu.

No, u dobi od četiri i pet godina mnoga djeca još ne mogu pravilno pisati slova, i to također moramo znati. Moje treće dijete sada ima sedam godina i ide u 2. razred. Zna čitati i pisati. Još uvijek mu se nijedno ne sviđa i vjerojatno će mu uvijek najdraži predmet biti tjelesni. I dalje mu trebaju redovite pauze pa usred nastave ustane sa stolice i hoda okolo. Ali to je u redu. I on je u redu. Voljela bih da se mogu vratiti i razgovarati s mamom kakva sam bila prije nekoliko godina, mamom čije je drugo dvoje djece pisalo - iz zabave - u dobi od tri i četiri godine, koja je paničarila kad bi njezino treće dijete bacilo bojicu preko sobe kad bi ga tražila da napiše jedno ili dva slova. Voljela bih da sam tada mogla pročitati da većina djece s pet godina još ne može napisati 'x', pa je normalno i da ne može napisati slovo 'g'. I voljela bih da joj mogu reći da mu ide odlično, i da njoj ide odlično. I da ga prestane uspoređivati s drugom djecom, uključujući i njegove brata i sestru.

Jer, možda je naučio kasnije pisati svoje ime, ali s četiri godine to je dijete već znalo baciti loptu na bejzbol teren, moglo je pojesti cijeli tanjur lososa i rebaraca, znao je ispričati dobru šalu jer je jako duhovit. S četiri godine bio je upravo onakav kakav je trebao biti. I voljela bih da sam jednostavno uživala u njegovom odrastanju, umjesto što sam se stresirala jer nije znao napisati sva slova svog imena.'