Domaća stručnjakinja otkriva: 'Evo što je ključno za uspjeh djece u školi'

učenju/ doživljaj učenja – način kognitivnog shvaćanja i emocionalnog odnosa

prema učenju – nataložen u emocionalnim i socijalnim iskustvima, označava

pogled o tome kakvo učenje jest (za tu osobu), subjektivnu percepciju o učenju

koja apriori (prije započinjanja procesa učenja) determinira sam proces jer ga

pretvara u ono što se o učenju misli i osjeća. I

dok bi se misaone sposobnosti učenja mogle slikovito nazvati glavom, a osobine

ne žive – učenje”, kaže Maja u svojoj knjizi “Učiti se može naučiti”.

Maja je s nama podijelila priču koja slikovito pojašnjava povezanost stavova i učenja, a nakon što ju pročitate, svakako pogledajte i video o povezanosti stavova i učenja.

Bilježnica iz matematike čučala je u mraku školske torbe. Između udžbenika iz prirode i radne biljžnice iz hrvatskoga, odmah pored pernice i otvorene kutije keksi. Nitko nije mislio na nju. A ona je nakrcana kao planinarska naprtnjača. Cijelo brdo brojeva, zalihe zadataka i oprema za skliske matematičke terene na kojima se do rješenja dolazi teže, natovareni su na njezinim stranicama. Luce se bacila na krevet i zaronila glavu između jastuka i plišane pande.

- Ne da mi se vježbati za test - mislila je u sebi - ionako nema smisla, matematika je preteška, dobro ide samo Katji čija je mama profesorica matematike i Petru koji je valjda rođen s kalkulatorom  ruci, a prvo što je izgovorio bila je formula za površinu pravokutnog trokuta. Već ga vidim kako tepa p  je jednako a pjuta be kroz dvja. Lako je njemu, mozak mu je podešen da odmah kuži sve što ima veze s brojevima, nama ostalima matematika je logična ko... ko... baki slanje slika preko WhatsAppa. Klika, klika, udara, scrolla pa deinstalira cijelu aplikaciju. Eto, tako nama koji nismo matematički domorodci ide sa zadacima. Zbrajamo, množimo, mijenjamo predznak, ne mijenjamo predznak, lupamo, klikamo, svodimo na zajednički nazivnik, scrollamo po ploči, prebacujemo nepoznanice na jednu, poznanice na drugu strani da bi na kraju dobili da je x = 2.344444455552^3(n-2a). Što je očito krivo.

Ah - uzdahne preokrenuvši se s trbuha na leđa - matematika je nesavladiva ako nisi genetski programiran za nju.

Bilježnica je i dalje čučala u mraku. Udžbenik i zbirka zadataka imali su pogled na unutrašnjost ladice. Puni znanja, puni blaga, bilježnica, udžbenik i zbirka, stoje kao zaboravljene škrinje na dnu mora.

- Uglavnom, matematika je horor priča - zaključi Luce u sebi i mirno ode raditi nešto drugo. Matematiku ionako savladati ne može dok ne bude moguće dobiti uputnicu za genetski inženjering ili dok ne nabavi nekog matematičara za po doma.

- Luce, kako ide s matematikom? - upitao je tata glasno, dobacujući pitanje zračnim prostorom od kuhinje do Lucine sobe. Dosurfaši na zvučnim valovima do Lucina uha, nije naišlo na dobrodošlicu.

- S matematikom ide da ne ide. - odgovori djevojčica.

- Jesi li vježbala?

- Malo sam pokušavala, ali sve je tako komplicirano, kao da ju je netko namjerno šifrirao. To su, tata, logički hijeroglifi. Zar stvarno očekuješ da razumijem hijeroglife? To je tako nepošteno... Petar jedini u razredu razumije matematiku, uopće je ne treba učiti, on sve odmah skuži na satu! - Luce je uigrano iznijela svoju stranu priče o matematici. Toliko puta ju je u razno raznim verzijama ispričala samoj sebi da su riječi već automatizirano izlazile.

- Ispričat ću ti priču. U srednjoj sam školi iz prvog ispita iz matematike dobio jedinicu. To mi je bio šok jer sam uvijek nizao dobre ocjene iz svih predmeta. Jednostavno mi je takva ocjena bila nespojiva sa mnom. “Pa ja uvijek dobivam petice, što je sad ovo.’’ Pisali smo ispravak ispita. I, što misliš koliko sam dobio?

- Dva?

- Pogrešno, mlada damo, dobio sam opet jedan! - Uzvikne tata radeći teatralnu gestu kažiprstom kako bi naglasio vrhunac radnje u priči. - I tek sam tada shvatio i priznao samome sebi da uopće nisam učio matematiku kako treba. Brljavio sam po tim zadacima, prebrzo bih odustajao kad mi rezultat ne bio dobar, kad bih nešto i skužio, mislio sam da je to to. A nije! Treba i dalje vježbati da se dobije na preciznosti i brzini. Kad se tako radi, više nema onoga: “Samo sam krivo zbrojio 2+3’’ ili ‘’samo nisam promijenio predznak pri prebacivanju na drugu stranu’’. Matematika i služi tome da, između ostalog, postajemo precizniji i fokusiraniji. I što je bilo dalje? - upitao je samoga sebe.

- Bilo je to - nastavi važno kao da stoji pred brojnom i zainteresiranom publikom - da sam se primio matematike kao rudar! Udarac po jednome zadatku, ne ide... udaram dalje... znojim se... udaram, udaram i evo ga! Dragulj! Skužio sam!

- Želiš reći da mogu zeznuti matematiku ako puno vježbam? - upita Luce s iščekivanjem odgovora koji joj se na prvu, osjećala je, neće svidjeti.

- Pogodak! Hajde, zamisli da je zadatak novi nivo u nekoj opasnoj matematičkoj igrici, ako ga ne riješiš, pojest će te čudovište tako da te podijeli s 2 pa iz tebe izvuče korijen i na kraju te samelje formulama za površinu. Aaaaaaaa - tata je krenuo glumiti čudovište.

- I samo pokušavaj i pokušavaj - nastavio je tata - razmišljaj, pogledaj kako ste sličan zadatak riješili u školi, pronađi rješeni primjer u udžbeniku. Kad uspiješ, bit ćeš jako zadovoljna. Kao da si dobila bodove u igrici. Još bolje, možeš zamisliti da si dobila novo oružje za iduće levele - novo znanje kojim ćeš pokoriti novi matematički zadatak.

- To sve zvuči jako naporno.

- I jest u početku. No kad kreneš iskapati dragulje, svako iduće matematičko rudarnje je sve lakše zato što postaješ sve vještija i zato što.... - pogleda u kćer navodeći je da dovrši njegovu misao - zato što.... kako doživljavaš učenje i matematiku (?)...

- ... kao nešto čime ja upravljam! - oduševljeno će Luce - Pa valjda mogu pokušati;-).

Tekst: Maja Jerčić, pedagog, edukatorica i autorica KoHo pedagogija
Fotografija: Shutterstock