Učitelji, iskrenom komunikacijom preduhitrite nesporazume s roditeljima svojih učenika

Nedavano smo u redakciju dobili dvije knjige Jespera Juula koje su nam stalna inspiracija za biranje tema. Današnju posvećujemo dijalogu između školskih djelatnika i obitelji učenika. Taj je dijalog izuzetno važan, a malo tko je do kraja upoznat s načinom kako bi on trebao izgledati. Ono što smo iščitali iz teme je nedostatak iskrenosti, stalno micanje odgovornosti i prebacivanje na nekoga drugog. Jasno je svima da to ne vodi nikud.

Odnos roditelja prema učiteljima se s godinama promijenio i mnogi se s tom promjenom još ne nose najbolje. Nekad su roditelji bili vrlo poslušni i nisu se suprotstavljali učiteljskom autoritetu. Danas je to otišlo u drugu krajnost koju djeca vide i samim tim ne pokazuju uvijek potrebno poštovanje prema učiteljima. Umjesto da svi zauzimaju suprotstavljene strane - jedni na strani institucije škole, a drugi institucije obitelji, Juul predlaže konstruktivni dijalog kojeg i jedni i drugi tek trebaju naučiti.

Jedan od uvjeta za dijalog je taj da se niti jedna od strana ne doživljava moćnijom: "... ono što u razgovoru s roditeljima bode oči jest to da taj razgovor nije ravnopravan ni osoban te oni vjeruju da kao „dobri“ nastavnici mogu odmah definirati problem i predložiti rješenje. Roditelji na taj način dobivaju osjećaj da bi se trebali isključivo držati njihovih prijedloga – drugim riječima, nisu involvirani, odnosno ne shvaća ih se ozbiljno. Takav je susret unaprijed osuđen na propast budući da ne daje prostora autentičnosti. U slučaju da roditelji nisu „fini“ ljudi koji mogu sakriti osjećaje, to može završiti i katastrofalno. Mislim da je ponekad prava sreća da se roditelji pobune jer koji put jedino malo anarhije može srušiti zastarjelu strukturu komunikacije. Od decentnog kontakta između roditelja i nastavnika u kojem se zapravo malo toga kaže djeca nimalo ne profitiraju, a o njima je riječ. Potrebno nam je malo dinamita da bismo srušili staru zgradu i napravili novu."

Uspostavljanje dijaloga

Nastavnici bi još tijekom svog obrazovanja trebali biti pripremljeni na razgovor s roditeljima te naučiti da pri susretu s roditeljima komunikacija ne može biti jednosmjerna, ona u kojoj nastavnik priča daje prijedloge za poboljšanje situacije, a roditelji pažljivo slušaju i slijede savjete.

"Uzmimo primjer djeteta koje je drsko i neprestano ometa sat matematike. Profesor matematike odluči pozvati roditelje – većinom je kod takvih susreta prisutan i još jedan profesor. Umjesto da se razgovor započne dugim uvodom o mnogim pozitivnim osobinama djeteta, a da bi se priskrbilo takozvano „pravo“ govoriti jednako iscrpno i o negativnim osobinama, što je po mom mišljenju i dalje aktualan, ali krajnje primitivan način jer roditelji odmah prozru tu strategiju i samo postanu agresivni, umjesto da se dakle okolnim putem dođe do stvari, profesor bi trebao jasno i glasno reći: „Imam problema s vašim sinom!“ Jer to je činjenica. Nema sin problem, već profesor ima problem s tim učenikom i to tako treba i izreći. Većina se nastavnika rado skriva iza rečenice: „Vaš sin ima poteškoća...“ i na taj se način odgovornost prebacuje na učenika odnosno njegove roditelje. To zatim dovodi do toga da roditelji nisu spremni surađivati s nastavnikom koji krivnju prebacuje na druge. Prava je rečenica: „Imam problem i potrebna mi je vaša pomoć. Jeste li i kod kuće primijetili takvo ponašanje?“ Ako roditelji odgovore potvrdno, nastavnik može pitati dalje: „I kako se nosite s tim?“ Ako roditelji odgovore negativno i misle da je do nastavnika, tada on može odgovoriti na sljedeći način: „Vjerojatno to ima veze sa mnom, ali ne znam što bi to moglo biti i na koji bih način drugačije mogao surađivati s njim. Mogu vam reći kako se u školi ophodim s njim, a vi mi na to možete reći kako vi to radite kod kuće. Možda na taj način zajedno nađemo konstruktivno rješenje.“ To bi tada bio početak osobnog dijaloga. Nastavnik se ne treba pritom osjećati krivim: „Žao mi je što smo vas morali zvati, možda je moja greška i sada se ljutite zbog toga...“ Ne, to bi bio pristojan, ali neprimjeren način stupanja u kontakt s roditeljima. Nastavnik treba izravno reći što misli. Ako nastupi na taj način, roditelji će se nakon najviše dvadeset minuta opustiti i otvoriti. Neće se začahuriti u sebe glede privatnog života i potrudit će se pomoći mu. Kad o svojim poteškoćama govorimo osobnim tonom, one se mijenjaju već tijekom samog razgovora i, kada se sljedećeg jutra probudimo, sve izgleda drugačije."

Jesper Juul napominje da djeca uglavnom ne trebaju posebnu motivaciju da bi išla u školu,  znatiželjna su po prirodi i vesele joj se. No to se nakon nekoliko godina promijeni u averziju prema školi. Takva se praksa može promijeniti ako roditelji i nastavnici zajedno surađuju i dobro komuniciraju. Evo kako je izgledala jedna njegova intervencija u školi:

"Pozvan sam u 6. razred jer je tamo nastupio veliki kaos. Pitam nastavnika što mu se ne sviđa kod učenja i zatim isto pitam učenike. Ono što iz toga proizlazi jest da učenici i nastavnici daju potpuno iste dijagnoze. I jedni i drugi nezadovoljni su istim aspektima. Greške koje nastavnici čine jednostavno je opaziti: ako je tako, dopusti da to zajedno promijenimo. Pritom predaju vodstvo i zaboravljaju da promjene kreću od njih samih, a ne od učenika. Djeca ne mogu odlučiti preko noći: „Od sutra smo dobra djeca i marljivo učimo!“ Djeca trebaju usmjereno vodstvo koje mora dolaziti od nastavnika."

Što nedostaje učiteljima?

Jesper Juul smatra da većini nastavnika nedostaje osobni autoritet koji nije prirodni talent, već se razvija:

"Kada nastavnici preuzmu odgovornost i odbace ideju da djecu moraju neprestano podučavati, djeca će se odmah promijeniti. To isto vrijedi i za roditelje. Oni moraju naučiti biti ono što uistinu jesu, odbaciti ponašanje uvjetovano ulogama i skinuti maske.

Kako to učiniti?

Sasvim jednostavno. Tako da se vratimo elementarnom etosu i cijenimo život kao život! To konkretno znači i da se škole oproste od apsurdnog pitanja treba li se ondje dijete uopće odgajati. Razumljivo je da djecu „odgajaš“ čim si s njima u istom prostoru ili radiš s njima. Pitanje bi trebalo formulirati ovako: „S obzirom na to da smo upućeni na tu djecu, odnosno da ih odgajamo, kako se nositi s tom činjenicom? Dakle, zanima me etos, želim da se u školama više zastupa sama briga za djecu, a ne jedino podučavanje.“ Jedan stari ravnatelj koji je već pet godina u mirovini rekao mi je: „Kad pogledam unatrag na svoje školovanje, moram ustanoviti da su tada djeca morala sama izlaziti na kraj sa svojim dramama. Nisu mogla ni sa kim razgovarati, svatko je bio sam. Sada kad su djeca slobodnija, polaze od toga da nekome ispričaju svoju priču i žele svoj život podijeliti s drugima. Nastavnici još nisu spremni za to, no to se mora promijeniti. Nastavnici ne žele biti uvedeni u život djece, žele ih samo podučavati. Oni dakle žele da djeca ostave svoju dušu kod kuće i u školu dođu samo s glavom. No djeca u školu dolaze s cijelim svojim bićem.“ Nastavnici su time opterećeni jer se to od njih i očekuje – da svoje osobno uplitanje drže podalje od školskih vrata. No, u skandinavskim zemljama srećem u školama supervision, coaching i reflection grupe („grupe za razmišljanje“), tako da nastavnici u školu dolaze sa svojom cjelokupnom pojavom i otvoreno kolegama govore o sebi, daju do znanja da se osjećaju iscrpljeno ili depresivno i tako dalje. To je još prije dvadeset godina bilo sasvim drugačije, tada nisi smio pokazati slabost i plakati pred kolegama jer bi odmah bio proglašen psihičkim slučajem. Danas je nastavnicima dopušteno pokazati ljudskost i to se pozitivno odražava na odnos s učenicima. Ono što možemo vidjeti u svim ustanovama koje se bave ljudima jest to da je govoriti o svojim željama, sreći, jadu, bolestima postalo uobičajena pojava. Ako na primjer odeš do direktorskog odjeljka tvrtke Volkswagen, nećeš naići na takvo što. No i to će se s vremenom promijeniti."

Tekst: I.T., Jesper Juul, Od odgoja do odnosa, Harfa, 2019,

Foto: Profimedia