Kroz prve godine roditeljstva svi se susreću s nizom zahtjevnih ponašanja kod svog djeteta, a to u svakom roditelju budi snažne reakcije. Neposlušnost, bacanje po podu i plakanje, čvrsto držanje roditelja da ne ode, odbijanje spavanja... Unatoč jasnoj roditeljskoj poruci, obično se takvo ponašanje nastavlja, a većina roditelja se nakon nekog vremena počne osjećati nemoćno, zbunjeno, i jedino rješenje vide u pojačavanju intenziteta u svojim reakcijama te vrše još jači pritisak na svoje dijete. Mnogi roditelji svjedoče da u trenucima takvog djetetovog ponašanja osjećaju sram jer ispadaju loši roditelji, koji ”nisu u stanju odgojiti dijete i naučiti ga dobrom ponašanju”, što samo dodatno potiče ljutnju prema djetetu.
Ponekad okolina dodatno dolijeva ulje na vatru komentarima poput moje dijete ne bi tako, moji su bogme slušali, što samo pojavača osjećaj srama i nemoći, a konačnu cijenu plaća dijete, dok roditelji eventualno tada počinju tražiti na internetu i u knjigama odgovore na pitanja što raditi kada se dijete tako ponaša, koji ako se i nađu – zvuče kao recepti i uputstva za rukovanje djetetom.
Nažalost, većina roditelja ne postavi ključno pitanje: Zbog čega se moje dijete tako ponaša, koji je uzrok njegovim takvim reakcijama? Upravo u odgovorima na ta pitanja leži rješenje ovih, za dijete i za roditelja, zahtjevnih situacija. Tek kada roditelj istinski razumije svoje dijete i korijen njegovog ponašanja, dobiva moć postaviti se na način koji će polako dovesti do toga da ta ponašanja postanu dio prošlosti.
Stvar je u tome da svako takvo ponašanje ima svoj smisao, i da je sasvim legitimno za određene razvojne faze te predviđeno da nakon nekog vremena bude odbačeno, ukoliko roditelj reagira na pravilan način. Iznimno važna informacija koja nedostaje u našem društvu je da upravo o roditeljskoj reakciji ovisi koliko će brzo dijete takvo ponašanje prerasti i tu fazu ostaviti zauvijek iza sebe. Uobičajenim odgojnim metodama obično natjeramo dijete da potisne svoju prirodnu rekaciju ljutnje, tuge i srama i zauvijek ostane na tom infantilnom nivou funkcioniranja i potiskivanja emocija, umjesto da mu primjerenijim pristupom pomognemo da razvije sposobnost osvještavanja i zrelije integracije tih emocija.
Aktualne i uobičajene metode odgoja su ujedno i razlog i objašnjenje velikog dijela nezrelog ponašanja kod odraslih, gdje su impulzivnost, naprasitost i eksplozivnost prečesti i uobičajeni, ili ponašanjem dominira potiskivanje ljutnje te tuge. Danas je jasno kakav odnos treba dijete kako bi što prije njegovo zahtjevno ponašanje prestalo te kako bi razvilo sposobnost zrelijeg funkcioniranja, koje se prema okolini manifestira kao dobro ponašanje.
Tekst: Tomislav Kuljiš, Centar Prirodno roditeljstvo