Najljepše od djetinjstva su uspomene koje čuvamo u srcu dok smo živi. Upravo su predivne uspomene ono što mnogi roditelji žele ostaviti svojoj djeci u nasljeđe. Uglavnom se spominje treća djetetova godina kao ona u kojoj se počinju stvarati uspomene, no čini se kako mlađa djeca imaju nešto drugačiju memoriju, ali ipak onu koja s njima ostaje zauvijek.
Eksplicitno i implicitno sjećanje
Odrasli na uspomene gledaju kao na jasno određene situacije, kao na posjet restoranu, putovanje ili događaj koji se dogodio na određeni dan. Psihologinja Nora Newcombe za Fatherly tvrdi da je sjećanje puno više od mentalne slike.
Dvije su kategorije sjećanja, tvrdi i obje se kreću razvijati rano u životu. Prvo je eksplicitno sjećanje koje zahtijeva svjesno prisjećanje te je povezano s mjestom i vremenom. Drugo je implicitno sjećanje koje je nesvjesno i emocionalno te nije povezano s određenim događajima.
Usporedila je sjećanje koje vaše dijete ima na palačinke koje ste im nekad ispekli. Ono je eksplicitno. Implicitno se sjećanje veže za osjećaj topline, radosti i obiteljskog zajedništva za vrijeme uživanja u palačinkama.
Lažne uspomene
Djeca počinju formirati eksplicitne uspomene iz djetinjstva oko druge godine, ali do sedme je godine većina njihovih uspomena implicitna. Stručnjakinja Carole Peterson to naziva dječjom amnezijom.
Kaže da između treće i pete godine eksplicitna sjećanja postaju sve češća i detaljnija, a oko šeste ili sedme godine dječje uspomene postaju slične uspomenama odraslih.
U istraživanjima je pokazano da, iako se djeca ne sjećaju svog poroda, mogu imati snažnu uspomenu temeljem onoga što im roditelji pričaju. To je zapravo lažna uspomena jer je nisu iskusili, ali istinita jer se ipak dogodila.
Carol tvrdi da uspomene koje su pojačanje emocijama traju dulje i formiraju se ranije. Na to možete utjecati tako da s djecom pričate o iskustvima koja im se događaju. Djeci je lakše stvarati uspomene ako imaju kontekst.