Kako razlikovati agresivnost koja je opasna i koja zahtijeva razgovor i intervenciju od dječačke zaigranosti i aktivnosti koja se vanjskom promatraču može činiti kao agresija?

Znate li čega se pod velikim odmorom danas igrao vaš sin? Vjerojatno (i točno) pretpostavljate da se igrao lopova i policajaca ili Batmana ili rata ili već neke slične igre u kojoj se ubija, puca, pobjeđuje… Ako se neke djevojčice pod odmorom igraju, primjerice kuće, vjerojatno će se naći četiri dječaka koja će upasti i orobiti ih. Takve igre su možda uznemirujuće, ali nipošto nisu neobične. One su, kada je o odrastanju dječaka riječ, pravilo. No, ako se tijekom tih igara netko ozlijedi, dječak će upasti u nevolje i vjerojatno biti proglašen agresivnim. No, je li uistinu riječ o agresivnosti? I ima li razloga za paniku?

Prema rječničkoj definiciji agresivnost su namjerni napadi ili neprijateljsko, napadačko ponašanje uzrokovano frustracijom. U stvarnom životu primjeri dječačke agresije mogu biti tučnjave, vrijeđanje i guranje koje završava ozljedom. Agresija je dio ljudskog ponašanja. Sva ljudska bića imaju sposobnost zaštititi se i napadati druge kada se nađu u opasnosti. Ponekad dječaci postaju agresivni jer su jednostavno ljutiti i ne uspijevaju pronaći drugi način izražavanja svojih osjećaja. A neki se mogu agresivno ponašati, dok u stvari uopće nisu agresivni. Dječaci se često igraju agresivnih igara. Problem nastaje samo ako igra izmakne kontroli.

Mnogi dječaci sve gledaju kroz natjecanje i često se igraju na kompetitivan način, primjerice, “mogu brže ispucati pikule od tebe” ili “mogu sagraditi viši toranj od tebe” ili “mogu trčati brže od tebe”. Ali te igre moći i dominacije nisu nužno agresivne ako im cilj nije izazvati patnju. Česta dječačka fantazija u kojoj ubijaju loše i spašavaju svijet savršeno je normalna. Većina dječaka uzima perec i pravi se da u ruci drži pištolj. Ako se dječaci igraju igre sa superjunacima, promatračima se ona može činiti agresivnom, no za dječaka to je samo način da on zaštiti svijet od zlikovaca. To je savršeno normalan način igre koji prestaje biti normalan samo ako dječak opetovano nanosi bol prijateljima ili pak stalno pokušava dominirati. U drugim situacijama postupak jednog dječaka može se protumačiti kao agresivan, jer se drugo dijete može uplašiti ili nehotično ozlijediti, a u stvari je bila riječ o prijateljskoj i zaigranoj gesti djeteta. Potrebno je razlikovati namjerne činove agresije od slučajnih agresivnih ispada u igri.

Iako svi dječaci imaju normalne agresivne impulse koje uče kontrolirati, samo malen postotak iskazuje istinsku agresivnost i teškoću u kontroliranju tih implusa. To su dječaci koji ne razlikuju maštu od stvarnosti i koji često udaraju, guraju ili zastrašuju drugu djecu. Takvi dječaci imaju slabu kontrolu implusa i ne mogu zaustaviti svoje ispade. I takvi su dječaci razlog za zabrinutost.

Tekst: J. S.

Foto: Shutterstock