Početkom druge godine djetetovo se ponašanje mijenja. Ono se počinje buditi noću svaka četiri sata, vrišti kad god se jedan od roditelja, osobito majka, udalji i nestane iz vidokruga. Igra postaje frustrirajuća jer svaki zadatak pred kojim se nađe izaziva ljutnju, beba djeluje rastrojeno. Sve ovo je uvod u sljedeći skok u razvoju - prohodavanje. Beba polako postaje dijete.

Uspostavljanje nezavisnosti: Beba prvi put shvaća da nije dio majke (oca ili odgojitelja), već samostalna jedinka, što je izvor ogromnog stresa. Iz perspektive djeteta svijet se naglo proširio i promijenio, njegov osobni prostor postaje važan. Sve to dovodi do naglog porasta osjećaja nezavisnosti, ali istovremeno zbog ravnoteže raste i zavisnost. Dijete dozvoljava da ga netko uzme u ruke i podigne, ali kad shvati da je zavisno od osobe koja ga drži, istog trenutka počinje se migoljiti i tražiti da ga spustite.

Samostalni izbor: U prvoj godini su o svemu odlučivali roditelji, sada dijete može i želi birati kojom igračkom će se igrati, što želi jesti ili odjenuti, koju knjigu želi da mu čitate. Samostalno odlučivanje donosi ogromnu moć, ali i odgovornost jer iz njega proizilaze posljedice. Za dijete je ovo novi izvor stresa, a za roditelja zadatak da ga vodi u pravom smjeru jer slijedi faza negativizma. Dijete će uskoro na svaki zahtjev odgovarati sa “ne”.

Fizička i emotivna sigurnost: Kada dijete prohoda, nitko i ništa ga ne može zaustaviti da to radi po čitav dan sa željom da sve vidi, proba, dodirne. Roditelji ga ne smiju ni na trenutak izgubiti iz vida da se ne izgubi ili povrijedi. Ovo razdoblje je podjednako stresno i za dijete i za osobu koja brine o njemu jer je djetetovo kretanje i istraživanje potpuno nepredvidivo. S druge strane, trebate brinuti o njemu i podržavati ga te ohrabrivati u aktivnostima kako bi osjećalo da radi ispravne stvari.

Odvajanje od roditelja: Kako postaje svjesno sebe kao jedinke, odvajanje od roditelja postaje sve teže, osobito od majke. Djeci koja idu u jaslice osobito teško pada jutarnje odvajanje, iako je i za roditelje ovo stresna situacija. Neka se djeca brže adaptiraju, dok je drugoj potrebno puno vremena.

Razumijevanje razlike među spolovima: Dijete se počinje identificirati s roditeljem istog spola i uviđati razlike među spolovima, postaje svjesno svoje seksualnosti. Shvaćanje da se razlikuje od voljenog roditelja može također biti izvor stresa. Naklonost djeteta ka jednom roditelju kod drugog može izazvati ljubomoru, što također dovodi do stresa.

Individualne razlike: U drugoj su godini individualne razlike još naglašenije. Po prirodi mirna, oprezna djeca postaju još pažljivija, dok su aktivna stalno u pokretu. Roditelji su zabrinuti kada uoče ove krajnosti kod svog djeteta i troše veliku energiju na uspoređivanja i pokušaje da svoje dijete ubace u kalup idealnog djeteta. Međutim, umjesto da prihvate dijete kakvo jest, to može izazvati veliku napetost kod svih članova obitelji.

Samodisciplina: Zbog brige kako će se emocionalno razvijati, roditelji stalno nadgledaju dijete u drugoj godini, učeći ga šta je dozvoljeno, a što nije, što smije dirati, a što ne. To je za većinu parova ogroman stres. I za dijete je ovo razdoblje dosta teško jer mora naučiti upravljati svojim raspoloženjima na odgovarajući, prihvatljiv način. Odrasli trebaju pomoći djetetu da ovlada samodisciplinom, zato moraju biti dosljedni, kao i osoba koja čuva dijete. Za mališana je frustrirajuće ako dobija kontradiktorne poruke ili ako je izloženo različitim načinima odgoja (roditelji se ne slažu u tome ili se njihov način ne poklapa s onim koji provodi osoba koja čuva dijete – baka, dadilja, teta u vrtiću...).

Negativizam: Osim što na svako pitanje ili zahtjev odgovara sa “ne” i djetetov govor tijela to pokazuje što roditelje posebno izluđuje. Mnogi su u iskušenju da primjene fizičku kaznu jer ih dijete ne želi slušati. Međutim, dijete to radi iz potrebe za nezavisnošću koju prati negiranje. Uloga roditelja je u tome da pomognu djetetu da samo sebi razjasni vlastitu samostalnost, i da shvate da je djetetovo provokativno ponašanje često samo – ispitivanje granica. Roditelji moraju pronaći svoj način discipliniranja (koji nije nasilan), koji će naučiti dijete gdje su granice.

Odvikavanje od pelena ili navikavanje na tutu: Ako očekujemo da dijete samostalno obavlja nuždu, onda trebamo pričekati da to bude u stanju, inače će navikavanje na tutu postati jak izvor stresa kako za dijete, tako i za roditelje. U međuvremenu mališanu treba pokazati što to znači, kako se to radi jer u protivnom, kada bude spremno, neće razumijeti što se od njega očekuje. Većina djece nije u stanju samostalno koristiti tutu dok ne izađe iz faze negativizma.

Spavanje: Tek kada prohoda dijete će ponovo moći prespavati čitavu noć bez buđenja. Ako spava s roditeljima, vrijeme je da prijeđe u svoj krevetić jer će se u protivnom stalno boriti za tu poziciju. Da bi se smanjio stres u novonastaloj situaciji neophodno je da se održavaju rituali samosmirivanja pred spavanje, dijete treba utonuti u san opušteno i sretno.

Tekst: Snežana Milanović, diplomirani medicinar fizioterapeut; www.centarsm.co.rs

Preuzeto sa http://antistresvodic.rs

Fotografija: Unsplash