Samo ti treba samopouzdanje, govore uspješni ljudi neuspješnima, kao kada bi bogataš savjetovao siromahu da mu je potreban samo novac ne primjećujući da je upravo njegov uspjeh u životu ono što ga čini nekompetentnim za davanje savjeta neuspješnim ljudima. Jednako tako, ljudi koji su nedavno ili već odavno prebrodili muke ranog roditeljstva vole dijeliti savjete novopečenim roditeljima jer oni su, eto, bili uspješni, pa sad zbog same te činjenice znaju sve što treba znati o bebama, mamama i... putu do Mjeseca. Ponekad savjete dijele vodeći se vlastitim iskustvom (“ako je pomoglo meni, pomoći će i tebi”), ponekad papagajski ponavljaju savjete koje su i sami dobivali kada su bili roditelji početnici, iako se više i ne sjećaju jesu li ti savjeti uopće bili od kakve koristi. Naime, koliko god se briga za novorođenče doimala poput iznenada osvojene ulaznice za najluđu vožnju roller coasterom emocija, činjenica je da svi više-manje brzo zaboravljaju detalje i sjećaju se tek ponečega, ponajviše općeg dojma. Osim što su takvi “savjetnici” puno toga pozaboravljali, ničija iskustva, naravno, ne mogu biti univerzalna. Neki od savjeta toliko se, pak, ponavljaju da kao da su uklesani u kamen, a njihova besmislenost najčešće je razmjerna njihovoj raširenosti. Izabrali smo ih nekoliko i analizirali njihovu učinkovitost, a dodatno ih je prokomentirala i psihologinja i terapeutkinja igrom Sanja Ivanušević Grgas iz  Centra za terapiju igrom.

Ne navikavajte bebu na ruke, razmazit ćete je Ovaj savjet isprva zvuči prilično logično, jer zar nije u svemu uvijek tako: moraš se prekaliti, proći kroz patnju da bi cijenio život... Ili, modernijim rječnikom, ako ne naučiš odgađati zadovoljenje želja, nećeš razviti emotivnu inteligenciju. No stvari nikad nisu jednostavne, ono što je logično ponekad, čak i često, nije logično uvijek. A ako je možda i logično, ne znači da je i točno. Istraživanja pokazuju da nošene bebe manje plaču, da ostvaruju sigurnu privrženost s majkom, što ih čini samopouzdanijima i samostalnijima u kasnijem istraživanju okoline. A to je tek dijelić prednosti.

Sanja Ivanušević Grgas: Ovaj mit vrlo je opasan, prema onome što danas znamo o tome kako se mala djeca razvijaju i sazrijevaju. Naime, u trenutku rođenja bebe su još jako nezrele i zapravo jedine funkcije koje donekle samostalno mogu obavljati jesu disanje i probava. Što se tiče ostalih fizioloških i emocionalnih funkcija – potpuno su nezrele. Dakle, kada je beba u fizičkom kontaktu sa stabilnom odraslom osobom, njezini otkucaji srca, disanje, temperatura i druge funkcije postaju stabilniji. Također, fizički i emocionalni kontakt i umirivanje doslovce oblikuju i grade dječji mozak, a u emocionalnom smislu bebe bez fizičkog i socijalnog kontakta ne mogu preživjeti. Dakle, odrasla im osoba služi kao vanjski regulator kako bi se umirile te im pomaže razviti tjelesne i emocionalne funkcije. S vremenom, kako beba sazrijeva, sve se bolje snalazi i sama. Sva istraživanja pokazuju da djeca kasnije manje plaču i lakše ih je regulirati ako se u ranom razdoblju dosljednije reagira na njihov plač fizičkim i emocionalnim umirivanjem i kontaktom.

savjeti-za-roditelje-koje-cesto-ne-trebamo-1
, Image: 314034936, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, Alamy

Proći će Biblijska mudrost o prolaznosti svega, premda filozofijski neupitna, loše zvuči u ušima nekoga tko nije spavao pet dana zbog neprekidnog plača bebe s kolikama. “Da, proći će i to, naravno da će proći, ali sada ne prolazi, a ja sam sada izbezumljen/a”, govori roditelj koji se javlja s mjesta događaja, a ne iz TV studija. “Moj problem nisu ni budućnost ni vječnost, nego sadašnjost koja traje poput vječnosti.” Budućnost se i u mnogim drugim životnim nedaćama koristi kao opći iskupitelj (jednog dana otplatit ćemo kredit, jednom će biti bolje, zlikovci će biti kažnjeni, sve će ispasti na dobro...), no roditelji su često iritirani i na rubu živaca, pa nisu najbolji primatelji poruka u kojima se vrijeme mjeri u godinama i desetljećima, a ne u minutama i satima.

Sanja Ivanušević Grgas: Ideja da će proći neka faza u kojoj nam je teško i nad kojoj zapravo nemamo puno kontrole zaista ponekad može biti olakšavajuća i smanjiti razinu dramatičnosti. Osobito u dječjem razvoju, koji se u pravilu događa skokovito, dakle u fazama koje se izmjenjuju i zaista – polaze. Ono što utječe na mogućnost primanja poruke jest način na koji je šaljemo. Ako govorimo s visoka i ne uvažavajući koliko je situacija teška te koliko se osoba može osjećati izmučeno i bespomoćno, tada nas ona zasigurno ne može čuti.

savjeti-za-roditelje-koje-cesto-ne-trebamo-1
, Image: 335621528, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: yes, Credit line: Profimedia, Panthermedia

Spavajte uvijek kad spava i beba

Teška dvojba, nema sumnje. Što učiniti kada beba napokon zaspi? Spavati s njom, u nadi da ćete barem donekle ublažiti kroničnu neispavanost ili iskoristiti te dragocjene minute za tisuću stvari koje morate ili silno želite napraviti (od mirnog odlaska na toalet i tuširanja, gledanja filma na televiziji, razbibrige na Fejsu...). Na tešku hamletovsku dvojbu postoji i umjereni odgovor. Tijekom dana u slobodnim trenucima učinite sve za svoju dušu i tijelo, a noću zaista iskoristite svaku moguću priliku za san. Ili ipak ne?

Sanja Ivanušević Grgas: Nema univerzalnog odgovora. No imajte na umu da beba treba što je moguće stabilnijeg roditelja, pa se u odabiru prioriteta u toj dilemi vodite time. Ako ste razdražljivi i umorni, manje ćete biti od pomoći svojoj bebi, stoga u dilemi između pospremanja i nekog oblika fizičkog ili psihičkog odmora odaberite ono što će vas učiniti mirnijima i stabilnijima.

Tekst: Gordana Kolanović Roško

Foto: Profimedia