Većini novopečenih roditelja, osim besanih noći i dječjeg plača, na pamet padaju goleme količine pelena i to, naravno, jednokratnih. Jer, tko bi presvukao, oprao, osušio i izglačao toliko platnenih pelena koliko jedno novorođenče zaprlja u danu? No vjerovali ili ne, postoje i djeca koja ne moraju prolaziti ni fazu odvikavanja od pelena jer se na njih nikada nisu ni naviknula. Točnije, njihovi roditelji pelene nisu ni upotrebljavali.
Sigurno se pitate kako je to moguće? Iako je malo zahtjevnije, potpuno je izvedivo. Trend podizanja djeteta bez pelena razvio se na Istoku, gdje majke svojim bebama od rođenja ne stavljaju pelene, a one su ipak uvijek suhe i čiste. U Vijetnamu je, primjerice, posve uobičajeno da bebe ne nose pelene, i to od samog rođenja. Njihove majke znaju prepoznati u kojem će trenutku beba početi piškiti ili kakati te stanu zviždukati. Na taj način bebama daju do znanja da je vrijeme za toalet. Možda upravo u Vijetnamu možemo pronaći prve znakove bespelenaštva, što je zapravo metoda kojom roditelj uz pomoć vremenskog intervala, signala, zvukova, ali i svoje intuicije predviđa kada će dijete obaviti nuždu. Roditelj pokušava prepoznati fiziološke potrebe djeteta, a zatim i odgovoriti na njih, odnosno omogućiti djetetu da nuždu obavlja na odgovarajućem mjestu, što može biti toalet, tuta, lavor, posuda, umivaonik ili što drugo.
Trend bespelenaštva među majkama u zapadnom svijetu proširila je Kanađanka Ingrid Bauer. Nakon što je izdala knjigu pod naslovom “Zbogom pelene”, podigla je medijsku prašinu i izazvala razne polemike. Dok su neke mame u njezinoj priči pronašle poticaj i ideju da podrže trend bespelenaštva, druge su takav način održavanja higijene djeteta oštro kritizirale.
Kako piše u svojoj knjizi, gospođa Bauer tragala je za najzdravijim rješenjem povijanja dok je iščekivala svoje drugo dijete. Tako je naišla na podatak da većina majki na Istoku svoju djecu podiže bez pelena. Osim toga, jednom je prilikom putovala s Indijkom i njezinom bebom koja nije nosila pelenu, a bila je čista i suha. Čak je prisustvovala trenutku kada je autobus stao, a Indijka iznijela bebu, lagano je primila za bedra i čekala da se popiški. To je za Ingrid Bauer bio dovoljan razlog da pelenama kaže “ne”.
Mnoge su se mame povele za njezinim primjerom. Tako se, kako kaže primarijus Milivoj Jovančević, jedan od naših najcjenjenijih pedijatra, “unatrag desetak godina u razvijenim zemljama sve češće govori i piše o bespelenaštvu. Posljedično, sve je veći broj roditelja koji ga prakticiraju u različitim varijantama, no još uvijek je takav pristup u našoj sredini rijetkost”.
Ako je suditi prema nekim studijama, djeca su navodno od rođenja svjesna svojih fizioloških potreba, u stanju su ih kontrolirati i samim time spremna su za upotrebu tute. Ako polazimo od te činjenice, bespelenaštvo je nešto što bi svako novorođenče bez prevelikih problema trebalo svladati.
Jako puno strpljenja
Ipak, tu najveću ulogu igraju roditelji, koji njegovanju djeteta bez pelena moraju pristupiti s puno strpljenja i komunikacije. Ako redovito i jasno komunicirate s novim članom svoje obitelji, vrlo ćete brzo uspostaviti zajednički jezik. Tako ćete ubrzo znati kada vaša beba plače zato što je gladna, zato što joj se spava, mazi ili piški. Kada osjeti fiziološku potrebu, beba će vam dati znak, a na vama je da ga prepoznate i reagirate što je brže moguće. Možda će vam se isprva činiti da je cijela priča posve kaotična, prljava i potpuno neizvediva, ali s vremenom ćete naučiti razgovarati sa svojom bebicom. Osim što ćete na taj način od samog rođenja s djetetom graditi bolju komunikaciju, uštedjet ćete novac, manje ćete onečišćivati sredinu u kojoj živite, koža vašeg djeteta neće biti nadražena, a vrlo je vjerojatno da ćete metodom bespelenaštva svoju bebicu poštedjeti i grčeva. Naravno, tu ne smijemo zaboraviti rano osamostaljivanje u uporabi toaleta, kao i bolju higijenu genitalija.
Druga strana priče
No svaka priča, pa i ova, ima dvije strane. Kako i profesor Jovančević kaže: “Odgovori stručnjaka o adekvatnosti, mogućoj koristi ili štetnosti ovakva pristupa vrlo su različiti i pokazuju da o ovoj temi nema općeprihvaćenog stajališta, dijelom i zbog toga što nema sustavnih znanstvenih studija koje razmatraju sve aspekte te kompleksne priče.”
Neki pedijatri diljem svijeta tvrde da dijete nakon rođenja nije neurološki i emocionalno spremno za kontrolu nad fiziološkim potrebama. Primarijus Jovančević tu upućuje na roditelje, koji moraju biti dosljedni ako žele da njihovo dijete odrasta bez pelena.
“Razmatrajući sa stajališta ranoga emocionalnog razvoja, nedvojbena je korist od upućenosti roditelja na prepoznavanje djetetovih signala i iskazivanje spremnosti da pruži djetetu adekvatan odgovor. Time dijete spoznaje da ga majka razumije i da će zadovoljiti njegove potrebe. Taj je proces neizmjerno važan za rani emocionalni razvoj i formiranje takozvanoga sigurnog tipa privrženosti, koji je temelj duševnog i tjelesnog zdravlja u odrasloj dobi”, ističe Jovančević te uspješnost u svladavanju ove metode povezuje sa suvremenim uvjetima življenja, zbog kojih se izgubio tradicionalni način života.
Javio se trend kasnijeg rađanja – prosječna prvorotkinja u Hrvatskoj ima 26 godina – i samim time izgubio se tradicionalni način života u kojem je više generacija živjelo pod istim krovom i osiguravalo međusobnu potporu. Mladi sve više žive daleko od rodbine, prepušteni su sebi i ubitačnim životnim i radnim zahtjevima. U tom vrtlogu preživljavanja majke često nemaju dovoljno samopouzdanja, sigurnosti i vremena da budu u harmoničnom, neprekidnom kontaktu sa svojim djetetom, posebno u početku. S obzirom na to da se uvođenje bespelenaštva preporučuje u prvih šest mjeseci djetetova života, a najkasnije kada dijete navrši 18 mjeseci, mnoge majke s bespelenaštvom započinju kasnije, kada su uspostavljeni skladni odnosi s djetetom i kada su signali očitiji i razumljiviji.
“Postoje i djeca teškog temperamenta, za koju psiholozi kažu da bi se trebala rađati s knjižicom uputa, jer što god roditelj pokušava, dijete je uvijek nezadovoljno i protestira. U tom je slučaju malo vjerojatno da će se moći uspostaviti uspješna suradnja u uspostavi kontrole nužde. Kada je riječ o emocionalnom zdravlju roditelja i djeteta, treba poštivati individualnost roditelja i djeteta te krenuti s bespelenaštvom kada se procijeni da su svi dionici spremni za učenje”, tvrdi primarijus.
Zdravlje za bebinu kožu
Osim što odrastanje bez pelena na posebnoj razini veže roditelje s djetetom od najranije dobi, ono je zaista zdravo za kožu djeteta i za bolji razvoj crijeva novorođenčadi.
“Biološki gledano, zadržavanje produkata velike i male nužde na koži i spolnim organima može donijeti samo nevolje. Situacija je u razvijenom svijetu danas znatno povoljnija s obzirom na to da većina domaćinstava u zapadnjačkim kulturama ima tekuću vodu i visoke higijenske standarde. U nerazvijenim zemljama, gdje toga većinom nema, glavni su problem crijevne zarazne bolesti i upale mokraćnih organa. Fiziološki, primjerenije je pražnjenje crijeva u prignutom, odnosno čučećem položaju, koji omogućava lakše i učinkovitije pražnjenje crijeva. U prilog tome govore i zapažanja da dojenčad koja se nauči na ovaj način prazniti crijeva ima manje problema s kolikama. Treba imati na umu da se pelene nisu upotrebljavale vjerojatno tisućama godina, stoga se može pretpostaviti da smo evolucijski bolje prilagođeni odrastanju bez pelena nego s njima. I nije realno očekivati zdravstvene neurorazvojne poteškoće zbog nekorištenja pelena”, istaknuo je Milivoj Jovančević.
No tu nije kraj prednostima ovog trenda. Bespelenaštvo je s ekološke i ekonomske strane također veoma dobrodošlo.
“Ekološki gledano, kada je riječ o jednokratnim pelenama, postoji globalni problem odlaganja biološkog (potencijalno zaraznog) otpada i najlona. S druge strane, platnene pelene također imaju ekološki utjecaj s obzirom na proizvodnju i odlaganje deterdženata te produkciju ugljikova dioksida koji nastaje u proizvodnji električne energije potrebne za pranje. Konačno, ekonomska korist bespelenaštva za roditelje čini se nedvojbena, no smanjenje proizvodnje pelena ima negativne – iako znatno manje – posredne učinke. Stoga se ova metoda može preporučiti ako je prihvaćaju roditelji i dijete, i ako se pritom osjećaju dobro i slobodno”, zaključio je Jovančević.
Četiri koraka za početak uspješnog bespelenaštva
1. Promatrajte dijete i pokušajte pratiti vremenske intervale između dvije nužde. Pokušajte shvatiti kakvu gestu ili zvuk proizvodi vaša bebica prije nego što će piškiti ili kakati.
2. Kad primijetite signal koji vam daje vaše dijete, uvijek na njega reagirajte promptno te mu ponudite da obavi nuždu izvan pelene.
3. Izaberite zvuk kojim ćete imitirati piškenje i kakanje. Ako na vrijeme počnete koristiti “pi-pi” i “ka-ka”, vaš će mališan vrlo brzo moći i sam reći kada mora na WC.
4. Odaberite ugodno mjesto gdje će vaša beba uvijek vršiti nuždu. Iznad kahlice, lavaboa, umivaonika, WC-a... nebitno, važno da je mjesto uvijek isto kako bi ga dijete moglo povezati s radnjom koju treba obaviti.
Tekst: Neža Šiptar
Foto: Profimedia
.png)
.png)
Chrissy Teigen kritiziraju jer joj kći drži noge na kuhinjskom pultu dok kuhaju
Kako darovita djeca zamišljaju bolji svijet? Birali bi učitelje, predmete, a tehnologija im je pomagač, ne gospodar
Maja Šuput pokazala novu Bloomovu frizuru: 'Baš si ga skratila, sad je pravi dečkić'
Dragi odrasli...: Pisma djece iz Hrvatske za bolji svijet, ovo su njihove poruke
Uranjeno božićno ukrašavanje usrećuje, znanstveno je dokazano