‘Kad sam saznala da si u meni, plakala sam. Što od veselja toliko i od straha. Lažem, više od straha. Pravog veselja kod mene nije bilo u početku. Naime, poremetio si mi sve planove. Veseli su bili svi ostali. Koliko god sam bila preplašena i tužna, ni jednom mi nije palo na pamet da te ‘maknem’. Kad si već tu, onda i ostani. Tjedni su prolazili, stvarao si mi muke, vikala sam već tada da si prvi i zadnji. Prvo veselje osjetila sam kad sam vidjela ‘pišu’ na monitoru ultrazvuka. Da je bila ženska ‘piša’ i njoj bi se radovala. Al’ to konkretna spoznaja da nosim dečka u sebi, izazvao je prvi osjećaj majčinstva. No, nije to još uvijek bilo to.

Drugo veselje osjetila sam kad si me prvi put udario. Plivala sam u moru i osjetila kako i ti plivaš sa mnom. Veselila sam se što voliš vodu, kao i ja. Jer, tvoj tata je ne voli. Svakim danom sam te sve više iščekivala. Zadnjih tjedana sam jedva čekala da te upoznam. Svakom tvom udarcu sam se smiješila. Mazila te, pričala ti, pjevala. Bio je 16. prosinca, srijeda, pila sam kod mame, tvoje bake, kavu. Rekla mi je: ‘Monika, ti ćes danas ili sutra roditi’. Bila je u pravu. Sad i sama znam da mame imaju taj instinkt, vide ti u očima kako se osjećaš, čak i onda kad ti to sam ne znaš. Tu večer, javio si da želiš napokon van. Tata ti je taman legao, spreman zaspati, kad sam mu rekla da krećemo, da ćemo te napokon upoznati. Bilo je naporno. Toliko naporno, da je i tebi i meni pozlilo. Tad sam opet osjetila strah. Rekli su da moramo na carski. Nakon 15 sati si napokon ugledao svjetlo svijeta. Tvoj tata je bio cijelo vrijeme uz nas, on te prvi primio u naručje, jer sam ja ležala zavezanih ruku na stolu. Nisam te mogla odmah primiti i mislim da je to bilo kobno za nadolazeće dane, tjedne. Odveli su i tebe i tatu od mene. Morala sam se oporaviti od operacije. Vidjela sam te nakon dva sata, primila te, ležao si mi na golim prsima, a ja… ja nisam osjećala ništa. Ljubila sam te, mazila sam te, ali bilo kakav osjećaj prema tebi nije postojao. Znala sam da sam pala u postporođajnu depresiju. Plakao si ti, plakala sam ja. Bila sam jaka pred drugima, pokušala biti vesela, ali nisam uspjevala. Kužili su svi što se događa. Nisu me maltretirali razgovorima i bodrenjem, ali su me svaki na svoj način podržavali. Nisi htio dojiti, a ja sam to svom silom htjela, to me još više bacilo u depresiju. Prvu iskru ljubavi osjetila sam na Božić, tjedan dana poslje porođaja, ali kako je ta iskra brzo došla tako je i brzo prošla. Opet sve po starom. Mrzila sam samu sebe što te ne mogu voljeti. Znala sam da moram i znala sam da se moram brinuti za tebe, jer si moj, ali bilo je teško. Borila sam se dugo s time. Sad nakon pet mjeseci, volim te više od svog života. Sve si mi na svijetu!

Ne sjećam se kad se točno ‘pojavila’ ljubav, al’ znam da je to najljepši osjećaj na svijetu. I sad još nekad plačem kad i ti plačeš. Ali ne zato što si mi naporan, već zato što me boli tvoj plač. To je ljubav… Voljet ću te do kraja života… i daleko nakon toga.

Za sve buduće mame: nemojte se bojati postporođajne depresije. To je bolest, znači, izlječivo je. Pričajte sa svojim najbližima o svojim brigama, osjećajima, tražite podršku kad vidite da nešto s vama nije u redu. Postporođajna depresija nije sramota.’

Pripremila: Tea Sukreški, kolumnistica portala sretna.story.hr

Foto: Profimedia