Kao netko tko baš i nije uživao u trudnoći nadala sam se da će karma biti na mojoj strani kada taj mali smotuljak donesem kući. Nekako me više brinula sama trudnoća i porod, nego činjenica da iz rodilišta nosiš doma jedno malo biće (zbilja jako malo biće – čak i za mene koja sam metar i šumska jagoda) za koje si kompletno odgovoran i koje je potpuno ovisno o tebi. Ha, koliko to teško može biti! Ipak si doma cijeli dan, nije to tako strašno.

Uvijek sam gledala mame koje sjede na kavi s tim malim smotuljkom u kolicima, razdragano gledaju svoju bebu dok spava i piju kavu. Sve je izgledalo tako idilično.

Je li roditeljstvo zaista tako idilično? Može li nas nešto pripremiti za roditeljstvo? Koriste li savjeti drugih roditelja?

Jedan od gorih savjeta koji sam dobila prije nego sam rodila bio je: „naspavaj se sada dobro, jer će ti trebati za poslije“. Bio bi super da san možemo nataložiti kao primjerice masno tkivo pa ga trošiti u danima oskudice. Ali ne možemo. Ako ste čuli za onaj izraz „spavati kao beba“, onda imajte na umu da ako netko spava kao beba, to znači da se jako često budi. Jako često. Bebe po noći jedu – redovito, ne kao mi. Bebe zapravo u početku ne znaju razliku između dana i noći, a s vremenom je više ni vi ne uočavate. Ne mogu vam reći da se pripremite na nespavanje jer ne postoji način da se čovjek na to pripremi, no samo mogu reći da će i to proći. Beba će naučiti razliku između dana i noći. A i vi ćete onda uspjeti uhvatiti san u komadu.

Mama zombi

Mama sjedi na kavi i razdragano gleda u bebu koja spava? Nda. Priča se da postoje i takve bebe. Ja sam bila mama zombi koja je mogla popiti jedino coffee to go jer bi se moja beba probudila čim bih zastala. Razlika je stati dok čekaš da se upali zeleno svjetlo na semaforu ili minutu sjesti da srkneš kavu. Beba osjeti da se opuštaš. A-a, ne može to tako. Počela sam vjerovati u teoriju zavjere i to da bebe imaju ugrađene senzore. Staneš – bude se. Spustiš ih u kinderbet kada čvrsto zaspu – bude se. I tako dalje. Nemojte misliti da ćete baš vi prevariti svoju bebu. Nećete. Imaju senzore, kažem vam.

Nekada davno, imala sam cilj napisati knjigu tijekom rodiljnog dopusta. Možda ne baš cijelu knjigu, ali bar započeti. Znala sam da su bebe zahtjevne, no ipak imaš cijeli dan na raspolaganju. Cijeli cjelcati dan. Sada se samo mogu nasmijati sama sebi i reći si da sam bila jako naivna. Teško je opisati kako izgleda jedan dan s bebom, no mislim da bi se većina roditelja složila da im vremena baš i ne ostane. Čak ni mamama koje su cijeeeeeeli cjelcati dan doma. Ako vidite mamu u šetnji, prešutite joj da ne izgleda dobro. Zna to ona. Samo se nada da drugi ne vide.

Cijelo roditeljstvo se svodi na metodu pokušaja i pogrešaka

I dalje ne mislim da sam postavši mama popila svu pamet svijeta i da kao mama ili stručnjak mogu dati neki jako dobar savjet ili trik. Trikovi ne postoje. Svako dijete je drugačije (baš kao što smo i mi drugačiji) i zapravo mi se čini da se cijelo roditeljstvo od početka svodi na metodu pokušaja i pogrešaka. Ako nije ovo, možda je ono. Ako nije to, možda je nešto drugo. Ako ne ide ovako, možda će onako. I kad-tad pogodite. Samo trebate biti fleksibilni, strpljivi i kreativni. Samo :)

Pričati kako jedan mali, stidljivi, polovični smiješak može poništiti sve sate nespavanja, frustriranosti i slično – nema puno smisla. Roditelji su pristrani. Čak i kada su uvjereni da nisu, čak i kada su stručnjaci, i dalje će oko svog djeteta biti pristrani. Smiješak tvog djeteta će uvijek biti najljepši i najslađi. I samo taj smiješak može odagnati sav umor.

I dalje ne mislim da se svi trebaju ostvariti kroz roditeljstvo i da je ono smisao života. Sasvim je u redu da netko ne želi dijete i da živi sretan i ispunjen život. I sasvim je u redu da netko želi dijete i da mu dijete daje jednu novu, možda i smisleniju dimenziju životu. Poanta je samo da pratimo sebe i svoje osjećaje, potrebe. Tada će biti lakše pratiti i djetetove, ako se odlučimo za njega.

Imajte na umu da postoje ljudi koji ne mogu imati djecu. Neovisno o tome da li netko ne želi dijete ili ga jednostavno ne može imati, nemojte zadirati u tuđu intimu. Nemojte osuđivati. Ako nama nije u redu da netko osuđuju nas ili nas tretira ružnije zato što imamo dijete, nije u redu ni činiti identično onome tko ga nema. Posebice jer nikada ne znamo što je u pozadini. A i da znamo – zar je na nama da brinemo o natalitetu i zar zaista mi možemo misliti da znamo što bi bilo dobro za nekog drugog?

Bez osuđivanja molim!

I ja sam postala jedna od onih kojoj je mobitel pun slika njezinog djeteta. Trudim se ne daviti druge ljude s tim koliko je ona slatka, pametna, dobra, lijepa itd. Vjerojatno mi ne uspijeva. U isto vrijeme se trudim ne činiti ono što sam sama doživljavala dok još nisam bila mama: svrstavati ljude na roditelje i ne-roditelje. Da, netko tko nema dijete možda nema iskustvo kroničnog umora uslijed mjesečnog nespavanja. Možda ne zna da je nekada zaista jako jako jako teško ostati smiren. No to ne znači da mu treba trljati na nos tu činjenicu i govoriti „vidjet ćeš ti kada dobiješ svoje“. I samoj mi je prije nego sam postala mama bilo nezamislivo udariti dijete. Ljutila sam se na takve postupke roditelja. Danas je drugačije samo to što mogu bolje razumjeti količinu frustracije koju je u tom momentu doživio taj roditelj – no i dalje se ne slažem s tim da je u redu udariti dijete i izgubiti živce. Za mene to nikada neće biti u redu i uvijek će značiti slabost i loš primjer roditelja.

Iz moje perspektive, ne postoji nešto što nas može pripremiti na roditeljstvo. Čak i roditelji koji imaju više djece ne mogu točno znati kako će biti s drugim djetetom. No nekada ni nije poanta pripremiti se na nešto. Nekada je dovoljno samo se prepustiti i naučiti hvatati krivine koje dolaze. Naučiti uživati u sitnicama koje zapravo nisu sitnice. Naučiti biti u trenutku.

I za kraj, završila bi s mišlju Earl-a of Rochester-a: „Prije braka imao sam šest teorija o odgoju djece, a sada imam šestero djece i nijednu teoriju“. :)

Tekst: Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener

Foto: PRofimedia