Dr. William i Martha Sears u svojoj knjizi Povezujuće roditeljstvo između ostalog ističu izuzetnu važnost nošenja bebe u marami, slingu, nosiljci koja dakako mora biti ergonomski osmišljena (nažalost, mnoge nisu dobre za nošenje beba iako im je to osnovna namjena). Osim emocionalnog dijela i fizičke povezanosti s roditeljem, dok se dijete nosi ono razvija svoj sustav za ravnotežu na poseban način. Naime, tri su male strukture poput libele smještene iza srednjeg uha. Jedna prati pokrete u smjeru naprijed-nazad, druga lijevo-desno, a treća gore-dolje. Pri svakom bebinom, odnosno maminom pokretu, tekućina u tim svojevrsnim libelama pomiče tanke niti koje trepere i prenose poruke u mozak. Tako prikupljeni podaci služe za održavanje ravnoteže tijela.

Nježni pokreti kojima njišemo bebu aktiviraju njezin sustav za ravnotežu, a otkriveno je da od tih podražaja bebe bolje dišu i rastu, bolje joj je regulirana fiziologija i cjelokupni motorički razvoj, što je osobito bitno kod nedonošene djece. Ako do takvih podražaja ne dođe, bebe se često same pokušavaju njihati.

Dijete koje je nošeno u marami ili slingu dok mama obavlja svoje poslove i aktivnosti, izloženo je brojnim podražajima sustava za ravnotežu. Pokreće se u svim smjerovima što je puno bolje od sati provedenih ležeći u krevetiću ili igranjem na podu. Zapravo se bebe u slingovima puno više pomiču jer se stalno moraju prilagođavati majčinim pokretima, a to je bitan protuargument svim kritičarima nošenja u marami koji govore da dijete tako nema mogućnost dovoljno se kretati.

Tekst: Ivančica Tarade

Foto: Profimedia