Prvih 6-8 tjedana

Sreća je roditi se tamo gdje me žele

Najveću navalu iznimno važnih emocija beba doživljava u trenucima kad može opušteno ležati u naručju mame ili neke druge osobe koja je voli. Otprilike u šestom tjednu nagrađuje svoje njegovatelje najvećom nagradom – prvim osmijehom. Tu više nije riječ samo o nesvjesnoj mimici nego je to ciljani osmijeh posvećen onomu koga sjajne dječje oči gledaju. “Govorimo o tzv. socijalnom osmijehu – prevratnoj prekretnici u dječjem razvoju”, objašnjava Manfred Holodynski i dodaje: “Osjećaji imaju dvije funkcije. Pomažu procijeniti situaciju, ali i apelirati na partnera u komunikaciji. Prvim osmijehom beba daje na znanje da sada ne samo da primjećuje što se s njom događa nego počinje bolje izražavati i što i kako joj se sviđa, što želi, a što ne.”Osim što iznimno pojačava odnos između djeteta i roditelja, socijalni osmijeh stoji i na početku tzv. ciljane komunikacije. Kod samog djeteta pokreće proces (samo)spoznaje. Ako je mama zabrinuta kad dijete plače, time daje na znanje da joj nije svejedno što bebi nije dobro. Ako se tata smješka kad se beba smješka, dolazi do razmjene izjava “primjećujemo jedno drugo”, “volimo se”.

4-5 mjeseci

Želim utjecati na nešto (ili nekog)Otprilike kad dijete navrši šest mjeseci, u raspon emocija dodaje novu i veoma važnu emociju. Manfred Holodynski govori o “radosti zbog efekta”. Dijete shvaća da svojim ponašanjem može utjecati na predmete ili ljude oko sebe i izazvati kod njih različite reakcije. Kad zatrese zvečku, začuje se zvuk. Kad baci žlicu na pod, mama je digne. Imam moć pokretanja! Mogu biti ponosan na sebe. Ako, međutim, na djetetov trud nije odgovoreno prema očekivanju, ako ga nitko ne primjećuje i stvari se ne odvijaju onako kako je zamislilo, odnosno kako bi trebalo, to može izazvati i tugu.Prvi cjelovit i uvjerljiv, iako istodobno i vrlo tužan dokaz principa stvaranja ljudske emotivnosti dao je 40-ih godina prošlog stoljeća poznati američki psihoanalitičar austrijskog podrijetla Rene Spitz, koji je provodio istraživanja s napuštenom djecom iz dječjih domova koja nisu imala priliku stvoriti normalne osjećajne veze s roditeljima. Ta su djeca u odrasloj dobi patila od teških deprivacijskih poremećaja.

9-12 mjeseci

Baš sam bijesan!

Pri kraju prve godine dijete počne upoznavati i skrivenu stranu emocija. Primjerice, prvi put doživljava stvarni strah. Govorimo o razdoblju straha od odvajanja – dijete razlikuje poznate i nepoznate osobe, a nepoznate počne smatrati potencijalno opasnima.Osim toga, doživljava navalu još jedne emocije – bijesa. Upravo se bijesom sve češće koristi kao učinkovitim sredstvom za “manipulaciju” bližnjima.Ako mama, primjerice, skine ogrlicu kojom se počela igrati šestomjesečna beba, ona će se začuditi što je ogrlica nestala, ali čim ugleda plišanu igračku ili neku drugu zanimljivost, ogrlicu će zaboraviti. Starije dijete, pak, jasno će izraziti svoje nezadovoljstvo. Kako to da mu je mama uzela ono što ga zanima? Počet će plakati. Svi će ga čuti! Istina, ta je situacija neugodna za sve u blizini, ali za djetetov mozak to je veoma važan impuls koji vodi, među ostalim, prema počecima empatije u razdoblju oko druge godine života.Roditelji postaju neka vrsta “emotivnog trenera” jer djeca upravo od njih uče prepoznavati i vrednovati emocije. Ne uče samo kako se drži žlica za vrijeme ručka ili pozdravljaju susjedi nego prije svega oponašaju reakcije na raznorazne poticaje uključujući i zauzimanje određenih stavova i gledišta.

Napisala: Branka Čačković

Foto: Profimedia