Rano djetinjstvo je najkritičniji i najranjiviji period u razvoju djeteta, ako u prvim godinama ne dobiju zaštitu i njegu, vjerojatnije je da će u razvoju, kao i u odrasloj dobi, imati emocionalne poteškoće - ma koliko se mi trudili kasnije nadoknaditi izgubljeno. Uloga roditelja u razvoju bebe neizmjerno je važna. Iako je dijete rođeno s jedinstvenim biološkim nasljeđem, njegova budućnost predodređena je i načinom na koji se roditelji brinu o njemu. Ako roditelj primjereno odgovara na potrebe bebe za blizinom, sigurnošću i emocionalnom bliskošću, razvit će osjećaj sigurnosti, jer beba zna da će mama ili tata biti dostupni i osigurati joj zaštitu. Tada je riječ o sigurnoj privrženosti. Kako beba raste, prema roditelju se odnosi kao prema sigurnoj bazi i vjeruje da će biti tu kada ih zatreba. Zato se može slobodno posvetiti istraživanju okoline i ispunjavati svoj potencijal za učenjem i razvojem.
Važno je znati kako nećemo uvijek moći odgovoriti na svaki djetetov poziv.No, kada razumijemo zašto naša beba učestalo plače i zove nas, dat ćemo sve od sebe kako bismo joj pokazali da smo tu za nju. Ako se ponavljaju za bebu negativna iskustva u kojima se ne udovoljava njezinoj potrebi za bliskošću i sigurnošću, dijete će se osjetiti nesigurno, nevoljeno ili bezvrijedno. Tada je riječ o nesigurnoj privrženosti, iz koje se kasnije mogu razviti djetetova loša slika o sebi i vjerovanja da nije vrijedno tuđe pažnje, ljubavi, te teškoće u uspostavljanju odnosa povjerenja.
VAŠA REAKCIJA I BEBINI OSJEĆAJI. Već tijekom prvih mjeseci života, djeca raspoznaju emocionalne poruke koje im šalju odrasli i prilagođavaju se emocionalnom tonu osobe koja je u dodiru s njom. Bebe osjećaju ali nemaju razvijenu mogućnost mišljenja i zato preuzmu osjećaje koje osjete od osoba koje se brinu za nju – smirene su kada ste vi smireni, a nesretne kada ste i vi nesretni. Kada ima samo tri mjeseca, beba reagira na ton kojim mu se obraća odrasla osoba. Krajem šestog mjeseca života, dijete razlikuje osnovna emocionalna stanja onoga tko za nju brine, a oko sedmog mjeseca, beba povezuje ton glasa i izraz lica za razumijevanje osnovnog emocionalnog stanja odrasle osobe. Između osmog i devetog mjeseca, djeca uočavaju smisao emocije kao reakcije na neki događaj i počinju tražiti podatke o emocionalnom stanju odraslih koji se za njih brinu, kao uporište za vlastito ponašanje i vlastite emocionalne reakcije.
UČENJE O EMOCIJAMA. Uspostava regulacije emocija iznimno je važan dio razvoja djeteta; beba treba naučiti kako prilagoditi svoje emocije različitim situacijama, nositi se s frustracijom ili stresom, prepoznati kada je u opasnosti a kada može uživati u odnosu s drugima iz okoline. Također, ona uči i kako se može nositi sa strahom ili tjeskobom. Upravo zato su roditeljske reakcije jako važne, kao i njihova usklađenost s djetetovim. Kada ne odgovorimo na potrebe djeteta, ne dajemo mu niti model s kojim se može nositi s emocijama koje proživljava, već je ono prepušteno samo sebi i svojim nezrelim načinima nošenja s time što osjeća. Primjerice, kada je beba u stanju visokog stupnja uznemirenosti, a roditelj na to ne odgovori na primjeren način, ona će se sa stresom nositi na možda i neprimjerene načine: ispadima bijesa, agresijom ili drugim neprimjerenim ponašanjem. Isto tako, ako se ovo ponavlja i beba se ne nauči samoregulaciji, postat će preosjetljiva na stresne situacije, što kasnije može rezultirati vrlo niskom tolerancijom na stres i frustraciju. Također, kada roditelj odobrava i potiče samo određeni dio djetetovog unutarnjeg života – primjerice, samo njegovu pobuđenost, angažman i aktiviranost ali ne i pasivnost, ili samo obraća pozornost na dijete kada se ono osjeća loše, a ne i kad se osjeća dobro, djetetu pokazuje koji dio sebe “treba” pokazivati u međuljudskim odnosima. Svojim ponašanjem i reakcijama roditelj djetetu pokazuje i da ga razumije ili ne razumije, te je li sigurno svoje osjećaje dijeliti s drugima.
RAZUMIJEVANJE DRUGIH. Važno je znati da malo dijete ne razlikuje sebe od drugih i ne zna da je jedinstvena osoba, što znači i da svoj identitet razvija na način da se ogleda u reakcijama drugih oko sebe. Kada nam je u stresnim situacijama teško imati empatiju prema djetetu, i ne prepoznamo njegovo unutarnje stanje, već ostanemo neosjetljivi na njegove potrebe, znak je da nam nedostaje empatije prema njemu. Empatija je sposobnost za prepoznavanje kako se druga osoba osjeća, a kada roditelj ne odgovori ili ne prepozna kako se dijete osjeća, dijete ne može doživjeti kako drugi mogu prepoznati i reagirati na njegovo traženje bliskosti i emocionalne prisnosti, nakon čega kasnije ni ono samo nije u mogućnosti razumjeti i biti osjetljivo na unutarnja stanja i potrebe drugih oko sebe. Drugim riječima, mi smo svom djetetu model ponašanja iz kojega će i njegove reakcije kasnije biti stvarane.
Tekst: "U tvom naručju", Vodič za roditelje kroz pustolovinu prve tri godine djetetova života
Fotografija: Shutterstock
Mucanje kod djece: Kako prepoznati znakove i kada potražiti pomoć
Dr. Rajović kaže da je ova zaboravljena tradicionalna aktivnost najbolja za razvoj dječjeg mozga
Je li vaše dijete orhideja ili maslačak? Liječnik proučavao što najviše pomaže osjetljivoj djeci
Kojim redom izbijaju mliječni i trajni zubi kod djece: Naša stomatologinja donosi cjelokupni vodič za roditelje
Ranko Rajović upozorava zašto nije dobro da djeca imaju previše izvanškolskih aktivnosti