Iako zbog ubrzanoga životnog tempa, uloga koje preuzimamo te obveza i odgovornosti koje se stavljaju pred nas, imamo sve manje vremena jedni za druge, u Hrvatskoj je i dalje obitelj na vrhu liste prioriteta većine ljudi - njih čak 98,8 % u jednom je istraživanju izjavilo da im je obitelj važna ili veoma važna, dok 89,6 % drži da brak nije zastarjela institucija. No obitelji nekada i ove današnje, moderne, kao i 'odnos snaga' među članovima te zajednice, uvelike su se promijenili. Današnje žene (i majke) proaktivnije su u izazovnim vremenima nego njihove prethodnice, a muškarci – jasno je to svima - više nisu “samo” hranitelji obitelji, nego sve više ravnopravno participiraju, ako ne u kućanskim poslovima, onda u odgoju djece.

“Kada čujete riječ 'privrženost', na što najprije pomislite? Ako je vaša prva asocijacija majka, u svom odgovoru sigurno niste usamljeni. Većina ljudi povezat će pojmove poput brižnosti, topline i skrbi s majkama, dok će ulogu hranitelja, igru, natjecanje ili discipliniranje češće povezati s očevima. Takva uvjerenja mogu imati značajan utjecaj na formiranje roditeljskih uloga i obiteljske dinamike, a stereotipi i predrasude koje gradimo na temelju tih uvjerenja nerijetko dovode do diskriminirajućih ponašanja. No posljednjih godina sva istraživanja potvrđuju kako se ti stavovi mijenjaju”, kažu u svojem članku “Uloga očeva i psihosocijalna prilagodba djece” na stranicama Zagrebačkog psihološkog društva, Andrea Gerčar, Jelena Belamarić I Ivana Ćosić Pregrad.

Sve

do kraja 20. stoljeća psiholozi su i sami pokazivali slabo zanimanje

za ulogu očeva u razvoju djece. Naime, godine nakon Drugog svjetskog

rata obilježio je nagli društveni, gospodarski i tehnološki

napredak čiji je zaštitni znak bila nuklearna obitelj na čelu s

muškarcem koji donosi kruh u kuću te ženom koja brine o domu i

obitelji. Međutim, s razvojem društvene svijesti koja je bila

potaknuta brojnim pokretima za ljudska prava 70-ih godina,

uključujući i feminističke pokrete, u psihologiji se dogodio

zaokret te se, kažu ove psihologice, razvio interes za proučavanjem

utjecaja kojeg imaju očevi na emocionalno i socijalno sazrijevanje

djece. Taj novi pogled na roditeljsku ulogu, doveo je brojnih

spoznaja. Evo samo nekih...

U obiteljima u kojima očevi dijele odgovornost za skrb o djeci ili su pretežno uključeni u njihov odgoj, djeca pokazuju veće kognitivne sposobnosti, empatiju, manje rodno-stereotipnih uvjerenja i češće doživljaju vlastite osobine i same sebe kao izvor kontrole nad vlastitim ponašnjem u odnosu na djecu iz obitelji u kojima su uloge tradicionalno raspodijeljene.

Zanimljivo je da očevi, kada postanu roditelji i ako su u istoj mjeri uključeni u interakciju s novorođenčetom, prolaze kroz sličnu hormonalnu promjenu kao i majke; pokazalo se da je njihova razina testosterona i estradiola smanjena, dok je razina prolaktina i kortizola povišena.

Očevi djece od jedne do pet godina koji su puno vrijeme uključeni u brigu o djetetu, izjavljivali su da osjećaju jednaku anksioznost kao i majke zbog odvajanja od djeteta i jednaku zabrinutost zbog utjecaja tih dnevnih odvajanja na dobrobit djeteta.

“Istraživanja u različitim kulturama podupiru i ističu značaj i snažnu ulogu oca, njegove topline i osjetljivosti u podizanju djece i njihovom odrastanju u zadovoljnu, samopouzdanu i dobro prilagođenu osobu, što pobija donedavno uvriježena mišljenja o očevoj važnosti primarno kao osobe koja privređuje za obitelj i disciplinira. Međukulturalna istraživanja ističu jaku povezanost između količine vremena koju očevi provode blizu dojenčadi i male djece i njihovih izraza brige i nježnosti. Ono što je sigurno jest da značajan utjecaj na formiranje roditeljskih uloga, kako majke tako i oca, utječu vrijednosti i vjerovanja koja donosimo iz naših primarnih obitelji i vlastitog iskustva, ali i vrijednosti specifičnih skupina kojima pripadamo, okruženja i kultura u kojima živimo”, zaključile su autorice.

Tekst: D. P.
Fotografija: Shutterstock