U svojoj knjizi Njega djeteta (Od rođenja do druge godine života) dr. William i Martha Sears puno pažnje posvećuju dojenju. Sami priznaju da su kod prvo troje djece prerano prekinuli dojenje pogrešno tumačeći signale koje im djeca daju, a previše popuštali pritiscima okoline koja uglavnom ne razumije prednosti dojenja, inače ne bi tako napadno davala komentare: Zar ti još dojiš!? A koliko dugo misliš još dojiti... kao da postoji unaprijed zapisan raspored za djecu kad bi s dojenjem trebalo prestati.

Za one koji se s tim komentarima dobro nose i nije im baš takav problem nastaviti dojiti i dijete koje već sasvim dobro govori, ostaju neki periodi koji bi ih ipak mogli zateći nespremnima. Radi se, naime, o regresiji. Otprilike u dobi od 18 o 24 mjeseca dijete može (ne mora!) prolaziti kroz razdoblja maratonskog dojenja, kao da je ponovo novorođenče. A toga se vjerojatno dobro sjećate kako je izgledalo i činilo se da cijele dane samo dojite i ništa drugo. Postoji i razlog za taj ponovni maraton. Vaš istraživač otkriva nova područja, no istodobno ima potrebu vratiti se sigurnoj bazi, vašem gnijezdu u kojem je sve poznato i sigurno. Doslovno komfort zona za dijete. Tako provjerava da je u redu nastaviti s istraživanjem svijeta i učenjem novih vještina, s naglaskom da se uvijek može vratiti na ono poznato. Dojenje doživljava poput starog dobrog prijatelja u masi nepoznatih lica i pomaže mu da napreduje od poznatog prema nepoznatom, od ovisnosti prema samostalnosti. No ako je majka prezaposlena da zadovolji sve te kratke epizode, moguće je da će dijete to pokušavati nadoknaditi noćnim dojenjem, a tome se, bar u onom intenzivnom obliku, vjerojatno niste više nadali. Ili se može dogoditi da dojenje traje puno dulje nego što biste očekivali da je potrebno, jer dijete želi maksimalno iskoristiti priliku kad ju napokon dobije.

Mogu li djetetu reći "ne"?

Jedno je željeti da dijete postupno prekine s dojenjem i odluči kad mu ono više ne treba, a sasvim nešto drugo je postati njegov "zarobljenik" ili osjećati grižnju savjesti ako mu niste baš uvijek na raspolaganju. Postoje načini kako da ponekad, kad vam to stvarno ne odgovara, odbijete dijete a da ono pritom ne pati, tj. ne osjeća se odbijeno. Ako vas recimo grudi bole, recite da vam je dosta i da može nastaviti kasnije kad budete bolje. Preko dana mu možete ponuditi neki drugi napitak ili hranu, zabavnu zajedničku igru, nešto što voli i što će mu odvratiti misao od sisanje. Iako, ako je naviklo da mu to bude način uspavljivanja i postane umorno, onda je lakše da vas nema, a neka druga osoba uspava dijete. Ili se u to vrijeme vozite automobilom, što će dijete zasigurno uspavati (ne računamo pojedince koje automobil ne mami na spavanje).

Ako vam ne odgovara dugačko dojenje, neka ono traje dok vam je ugodno i tada najavite djetetu da uskoro želite spavati. Ima djece koja čak pristanu da brojite do 10 ili koliko već i toliko još traje sisanje, nakon što vam dosadi... ukratko, djeca nisu toliko nerazumna i uz malo truda uspjet ćete naći metodu kojom ćete skratiti dojenje, a da se pritom dijete ne osjeća zakinuto. Ovo je također jedna škola i za vas i za dijete. Za vas da se naučite na lijep način izboriti za sebe (ako slučajno dosad niste), a za dijete da ne može baš sve biti po njegovim uvjetima i da ga zato ne volite ili ne poštujete manje). Stoga uvijek dodajte koliko ga volite iako vam sada nikako ne odgovara dojenje. Ako dijete u početku i bude malo frustrirano, nemojte očajavati, uz malo nježnog škakljanja i maženja, kvalitetnog druženja s djetetom, ono će znati da ste tu za njega, ali i da vi imate pravo na svoj mir i odluke. Sada više nije tako maleno i život mu ne ovisi o količini dojenja, a vi ne zaboravite da za sve postoji prekid i korak dalje i da je prekid dojenja također jedna od stavki koja će doći na red. Supružnici Sears su tijekom mnogih godina proučavali dugotrajne učinke dugog dojenja i potvrdili su da su najsigurnija i najsretnija bila upravo ona djeca koja nisu prije vremena prekinula s dojenjem. Sretno!

Tekst: I.T.

Foto: Profimedia