Naša nastojanja da pomognemo djeci u njihovom shvaćanju smrtnosti ili nošenju sa smrću bliske osobe pod velikim su utjecajem pretpostavke da djeca ne mogu razumjeti pojam smrti, a i kada mogu da će za njih biti štetno ako ih se izloži informaciji o smrti. Zbog te pretpostavke nastojimo djecu zaštiti od doticaja s temom smrti, pa se djeci ne govori kad neka osoba umre, djecu se često ne uključuje u obiteljske i religijske rituale kao što su sprovodi, posjeti groblju i sl. Oko blagdana Svih svetih dodatno se suočavamo s pitanjem kako s djecom razgovarati o smrti i treba li djecu povesti u posjet preminulim osobama na groblje.

U savjetodavnom radu pokazalo se da navedena pretpostavka o tome da djecu pod svaku cijenu trebamo sačuvati od svih pitanja vezanih uz smrt više reflektira roditeljsku nelagodu i nemogućnost da o tome pričaju nego stvarne djetetove mogućnosti shvaćanja i sposobnosti nošenja s tim pitanjima. Čak i kad se svim silama trudimo djecu zaštiti od pitanja smrti djeca se s tim neminovno suočavaju u svakodnevnom životu: kad im ugine kućni ljubimac, kad vide mrtvu životinju pored ceste, kad se prikaže smrt u nekom televizijskom programu, pa i kada se ona pojavi u nekoj priči ili bajci. Naravno da, posljedično, djeca razmišljaju o smrti te imaju svoje brige i pitanja o smrti koja su dio normalnog procesa odrastanja. Upravo zato je potpuno neprirodno podići taj zid u komunikaciji o smrti između sebe i vlastitog djeteta samo zbog naših pretpostavki da oni to ne shvaćaju i da je razgovor o smrti štetan.

Da bismo znali kako s djecom razgovarati o smrti bitno je znati kako djeca shvaćaju smrt. U predškolskoj dobi djeca najčešće ne razumiju osnovne značajke smrti: da je smrt nepovratan proces i da se osoba ne može oživjeti ili probuditi, da je ona univerzalna i da će sva živa bića umrijeti, da sa smrću nestaju sve funkcije kao što je hranjenje ili osjećanje te da je smrt posljedica nekih specifičnih događaja kao što je bolest, nesreća ili starenje.

S polaskom u školu, djeca počinju razumjeti navedena obilježja smrti, ali nisu preokupirani temom i ne boje se da bi se to njima moglo dogoditi. Skloniji su vjerovanju da je uzrok smrti neki izvanjski događaj kao što je bolest ili ozljeda te da se ona tiče starih ljudi. Do adolescencije djeca već imaju potpuno razumijevanje smrti i u svoja razmišljanja mogu uključiti neke teološke ideje.

Iako postoje neke razvojne pravilnosti koliko dijete razumije i zna o smrti, uvelike ovisi i o djetetovom razvojnom putu, njegovim neposrednim iskustvima i tome kako se djetetom razgovaralo o smrti. Tako djeca koja su iskusila smrt nekoga iz okoline ili im je uginuo ljubimac ranije mogu razumjeti potpuni koncept smrti, pogotovo kad im se objasni na konkretan, jasan način te kad se uzmu u obzir obrasci razmišljanja koji su ranije navedeni.

Reakcija na smrt bliske osobe

Mnogi čimbenici utječu na to kako će dijete reagirati na smrt bliske osobe, kao što su okolnosti smrti, ranije psihološko funkcioniranje djeteta, kako se roditelj nosi s tim događajem, razina stresa koju je dijete iskusilo te podrška okoline. Međutim, najznačajniji faktor koji će pomoći djetetu je odrasla osoba koja može zadovoljiti djetetove potrebe i pružiti otvoren razgovor o smrti. Mnogi autori sugeriraju da otvorena komunikacija pomaže djetetu da se nosi sa smrću bliske osobe, ali i općenito s temom smrtnosti, ako postoji takva preokupacija nevezano za neposredno iskustvo. Osim toga, odrasla osoba na malo dijete djeluje poput modela te se dijete, koje ne zna koja je prikladna reakcija, vrlo često ponaša onako kako se ponaša njemu bitna odrasla osoba ili u skladu s očekivanjima okoline. Stoga nije dobro skrivati suze pred djetetom, jer time šaljemo poruku da nije u redu plakati, da nije u redu biti tužan ili da se treba stidjeti svojih emocija.

Kako bi se zadovoljile djetetove potrebe te otvoreno razgovaralo s njim, potrebno je provjeriti koja su djetetova pitanja o smrti i koje su njegove brige. Djeca najčešće imaju sljedeća pitanja: „Hoću li i ja umrijeti?, Hoće li se to dogoditi isto mojim roditeljima?, Tko je će se brinuti za mene?, Što se očekuje od mene?, Je li se to dogodilo zbog mene?, Zašto je on/ona umro/ umrla?“. Na ta pitanja djetetu treba odgovoriti tako da se govori jasno i kratko, da se kaže što je bio uzrok smrti (npr. bolest, nesreća i sl.), da se kaže kako se ljudi obično osjećaju kad im umre bliska osoba, što ljudima pomaže kad im netko umre, što se događa na sprovodima. Tako se, primjerice, može reći: „Baka je umrla. Ja sam jako žalosna zbog toga i voljela bih s tobom razgovarati o tome. Baka je umrla jer je njezino srce bilo jako bolesno i prestalo je raditi. Umrijeti znači da tvoje tijelo prestane raditi onako kako je do tada radilo i više nema onih stvari koje postoje kad si živ. Više ne jedeš, ne dišeš... Potpuno je u redu da imaš neka pitanja o tome i ja ću na njih pokušati odgovoriti.“

Također se djetetu treba pojasniti što će se događati u sljedećim danima poput običaja koje će uslijediti nakon smrti: dolazak ljudi u kuću koji će izraziti sućut, odlazak na sprovod i što će se tamo događati... Što djeca imaju više informacija o nečem njima nepoznatom, to je manji strah kod njih i manja mogućnost da sami u svojim mislima razvijaju strašne priče o tome što će se događati u narednim danima.

U svakom slučaju potrebno je izbjegavati eufemizme poput: „Baka nas je napustila.“, „Baka je usnula vječni san.“ Takve izjave mogu zbunjivati dijete jer s obzirom na konkretnost dječjeg mišljenja, djeca mogu pomisliti da će odlazak na spavanje dovesti do toga da se više neće probuditi ili se mogu nadati da će se baka vratiti ili probuditi. Ako je obitelj religiozna, djetetu se smrt može pojasniti kroz prizmu vjere, ali se i tu trebaju izbjegavati nejasni termini i umanjivanje, poput „Otišla u nebo.“ Ako djeci objašnjavamo smrt kroz religiju, dobro je to povezati s neposrednim iskustvom sprovoda, mise, molitve, posjeta groblju, ali i uz to potrebno je djeci objasniti da je smrt biološki proces koji se događa svim živim bićima.

Čak i kada je dijete prošlo kroz proces tugovanja, može se dogoditi da mu neki događaj ponovno izazove reakciju. Tada se djetetu može ponuditi da sudjeluje u ritualima koji nam svima pomažu u procesu tugovanja ili kod sjećanja na voljene pokojnike. Tako dijete možemo ohrabriti da nešto nacrta i ponese na grob, da napiše pismo, da sam pripremi svijeću te ju zapali na grobu ili da sudjeluje u molitvi i kaže umrloj osobi nešto što želi.

Naposljetku, kada nam je i samima teško nositi se sa smrti bliske osobe možemo potražiti stručnu pomoć gdje će nam psiholog dati podršku u tome kako objasniti djetetu ili ovisno o djetetovim potrebama samo dijete uključiti u individualni rad. Često nam i samima nedostaju riječi kojima bismo izrekli teške istine. Tada nam može pomoći umjetnički izričaj poput slikovnica koje djeci na emocionalno prihvatljiv način te intelektualno prikladnim rječnikom pojašnjavaju životni vijek i smrtnost i koje nam mogu pomoći da bez straha djeci približimo tu temu.

Tekst: Martina Vrbat Milas, magistra psihologije, Savjetovalište Snaga obitelji

Hrabri telefon; www.hrabritelefon.hr

Foto: Profimedia