Kako odgojiti djevojčicu bez kompleksa?

San je svakog roditelja odgojiti sretno i zadovoljno dijete, sigurno u sebe i svoj izgled te puno poštovanja prema drugima, ali i prema sebi. No u današnje vrijeme mamama i tatama lakše polazi za rukom omogućiti djeci ono materijalno poput lijepe sobe, školovanja, tečaja jezika, odjeće i odlaska na izlet s razredom, nego od njih stvoriti stabilne i uspješne osobe koje prihvaćaju i vole sebe takve kakve jesu. Pritom mnogi roditelji često poistovjećuju vanjsko zadovoljstvo svog djeteta s onim unutarnjim te im nije jasno zašto su im djeca iskompleksirana, nesigurna ili pretjerano sramežljiva kada imaju sve “uvjete” da to ne budu.

Nedostatak ljubavi u djetinjstvu

Za takav razvoj događaja nekad je dovoljan “samo” bazični osjećaj nesigurnosti i manjak roditeljske ljubavi u djetinjstvu, a svađe, rastava roditelja ili prekid veze s vršnjakom zapravo su samo okidač. Svijest o sebi dijete stvara od najranijih dana upijajući poruke svojih roditelja – koje su glavni izvor informacija koliko je ono vrijedno, voljeno i sposobno. Upućene riječi, način i ton kojim su izgovorene, ali i odsutnost onih koje je bilo potrebno izgovoriti, prijekori, krutost i vrijeđanje djeteta u komunikaciji (zbog ponašanja, ali i izgleda!), uskraćivanje emocija i maženja – općenito odnos prema djetetu – gradi strukturu njegove ličnosti. Kako odrasta i počinje više razumijevati, ta se struktura upotpunjuje tako što dobiva i usvaja poruke o tome što je prikladno, privlačno, poželjno, a što nije.

Majka kao prvi model za oponašanje

Ključna je osoba tu majka – ona je prvi model od kojeg upijamo ponašanje prema samima sebi te preuzimamo njezin obrazac. Posve je jasno da nesigurna majka koja je nezadovoljna svojim izgledom i životom ne može odgojiti dijete suprotnih karakteristika. Nesigurnost općenito, potvrđuje Sanja Ivanušević, psihologinja i praktičarka terapije igrom iz centra Modus, ima korijene u načinu na koji se roditelji odnose prema djetetu – kako mu pokazuju ljubav, razumijevanje i prihvaćanje te na koji način postavljaju granice. “Ako djetetu jasno i često ne pokazujemo ljubav, ako ne primjećujemo ono što je na djetetu dobro, što volimo i cijenimo, ono nije u prilici razviti odnos prihvaćanja i ljubavi prema samome sebi. Također, ako pri postavljanju granica dijete kritiziramo kao osobu, govorimo mu se da nije sposobno ili vrijedno i često kažnjavamo, dijete usvaja te vanjske poruke koje na koncu postaju dio unutarnjega govora i načina na koji se odnosi prema sebi”, objašnjava psihologinja dodajući kako roditelji stvaraju komplekse svojoj djeci i onim što inače često smatraju pedagoškom mjerom, a to je uspoređivanje s drugima – braćom i sestrama, rođacima ili vršnjacima. Roditelji obično smatraju da time motiviraju dijete i potiču ga na bolji uspjeh, ponašanje ili prikladnije odijevanje. Dijete na taj način zapravo dobiva poruku da je mjerilo vrijednosti izvan njega samoga i da ono nije dovoljno vrijedno, poželjno, pametno... Umjesto da razvije unutarnji osjećaj sigurnosti i spozna da je vrijedno upravo takvo kakvo jest, ono kao mjerilo vrijednosti uzima okolinu. “To je problem i formula za nezadovoljstvo samim sobom jer će se uvijek naći netko vredniji, ljepši, sposobniji, bolji u nečemu”, tvrdi psihologinja.

Bez uspoređivanja molimo!

Zato je bitno ne uspoređivati svoje dijete s drugom djecom, već mu reći da ga volite i da je vrijedno i kada učini nešto što nije dobro, i kada ne niže uspjehe i ima premalo ili previše kilograma. Naravno da ćete ga upozoriti na neprimjereno ponašanje, lošu ocjenu ili prejedanje hamburgerima, ali ne vrijeđajući ga neprikladnim riječima. Ako dijete nakon toga poljubite ili mu kažete da ga volite i da ste ponosni na njega bez obzira na to što je učinilo, prethodno izrečena primjedba neće imati težinu kritike i neće ga povrijediti. Dijete se neće osjećati krivim, uplašenim ili nevrijednim. U suprotnom će dijete kada odraste postati osoba koja ima osjećaj da je uvijek kriva.

Izloženost okolini i medijima

Da dijete, osobito djevojčica, bude nesigurno u sebe i svoj izgled te ima lošu sliku o sebi, svesrdno “pomažu” i njegovi vršnjaci, igre i igračke (sjetite se samo barbike) te svijet medija. Čim dijete krene u vrtić, roditelji počnu primjećivati da govori o stvarima i ima stavove koje nije dobilo od njih, nego u interakciji – razgovoru, igri i druženju – s drugom djecom. Taj utjecaj vršnjaka još je više izražen kada dijete krene u školu, a osobito u adolescentskoj fazi, kada prijatelji i mišljenje javnosti ili medija postaju važniji od roditelja. Kada usporedite svoju kćer sa sobom u toj dobi, vrlo ćete brzo uočiti da niste baratali ni s upola toliko informacija, među ostalima, o kozmetici, slavnim osobama, odijevanju i spolnosti. Djeca su nekritički izložena medijima, i to već u vrtićkoj dobi, u kojoj vi vjerojatno niste imali pojma o svemu tome. “Mediji su preplavljeni ženskim modelima koji su najčešće potpuno nerealni i čija se privlačnost, vrijednosti i uspjeh izjednačuje s njihovim fizičkim izgledom i seksualnom privlačnosti. Njihov je utjecaj, osobito glazbenih zvijezda, izražen već u predškolskoj dobi, kada ih djevojčice počinju imitirati, a intenzivira se u adolescenciji, tijekom koje se stvara identitet, a poželjne i prihvaćene slike ženstvenosti mogu u tom procesu imati važnu ulogu”, objašnjava Sanja Ivanušević. Upravo je ta izloženost medijima važan uzrok nastanka kompleksa – teško je kćeri objasniti da takve savršene žene ne postoje, da je njihova ženstvenost nerealno prikazana i da te vrijednosti nisu jedini aspekti nečije osobnosti, no svakako treba ustrajati u tome. U suprotnom će djevojčice usvojiti takve standarde i pokušavati ih dostići, što je, naravno, nemoguće.

Dobri temelji za život

Je li ipak moguće odgojiti djevojčicu da voli sebe i bude zadovoljna svojim izgledom te joj dati dobre unutarnje temelje za kasniji život, osobito u današnjem svijetu čiji su mediji hiperseksualizirani, u kojima je naglasak na tjelesnom? Okolina će roditeljima uglavnom odmagati i tijekom odgoja morat će se na neki način boriti protiv nje. No svaki roditelj, prije svega, treba znati da faze nezadovoljstva i nesigurnosti kod djece ipak moraju postojati. Nesigurnost je sastavni dio života, nešto s čime se učimo živjeti, a u malim količinama omogućuje nam da preispitamo opcije i donesemo najbolje odluke. Bitno je prepoznati trenutak kada nesigurnost postaje problem. Obično je to onda kada nas sprečava u nečemu što nam je važno ili utječe na našu dobrobit i zdravlje ili uzrokuje patnju – kako nama samima, tako i drugima. Bitno je to prepoznati kod svoga djeteta. Veća doza opreza potrebna je u periodima većih promjena u djetetovu životu, primjerice u adolescenciji, kada se tijelo intenzivno mijenja. Roditelji tada djeci trebaju biti glavni oslonac. “Djetetu može pomoći da ga iskreno i s uvažavanjem saslušate te da ozbiljno shvatite problem”, savjetuje Sanja Ivanušević. Veoma je važan, kao i uvijek kad su djeca u pitanju, vlastiti primjer roditelja i njihovo vrednovanje ljepote i fizičkog izgleda. Takve stavove djeca upijaju već od malih nogu. “Ako je roditeljima izgled važan i prema njemu procjenjuju druge, tako će procjenjivati i vlastitu djecu, a djeca sama sebe. Ako su roditeljske vrijednosti takve da se usmjeravaju na vještine, kreativnost, trud i sposobnosti koje nisu isključivo povezane s izgledom, takvi će biti modeli svojoj djeci”, zaključuje psihologinja.

Tekst: Iva Ćurić

Foto: Profimedia