Stres kod djece i mladih - kako im možete pomoći?

Pojam stresa se toliko ukorijeno u naše živote, da vjerojatno ne postoji osoba koja taj pojam intuitivno ne razumije. Teoretski gledano, stres je psihološki i fiziološki odgovor našeg organizma na situaciju koju procjenjujemo ugrožavajućom. Ona ne mora doista i realno biti ugrožavajuća, no stvar je u tome da je mi tako procjenjujemo jer smatramo da nemamo dovoljno resursa da se borimo s njom.

Naime, iako izvor stresa za dijete u školi mogu biti ličnost i ponašanje profesora (npr. potiče li međusobno uvažavanje, kakva je emocionalna klima u razredu), fizički uvjeti (npr. prevelik broj djece u razredu, buka koja ometa učenje), te sama okolina (nasilje u školi, krizne situacije i slično), najčešće se kao izvor stresa javlja nemogućnost nošenja djeteta sa školskim obavezama. Realno te obaveze doista mogu biti vrlo zahtjevne, ali s druge strane, ako se dijete od samog početka oslanjalo isključivo na roditelje pri pisanju domaćih zadaća, lektira pa čak i učenja, nije neobično kada prelaskom u srednju školu te obaveze za njega postanu prezahtjevne i veliki izvor stresa.

Dijete već u najranijoj dobi treba učiti preuzimati odgovornost za vlastite obaveze (a jedna od njih je i škola) jer će jedino na taj način steći radne navike, a s druge strane će moći postignute uspjehe pripisivati svom trudu i radu (a ne mami ili tati koji su umjesto njega pisali zadaću) čime automatski raste njegovo samopouzdanje. Stoga imajte na umu činite li zaista svom djetetu uslugu kada mu posuđujete i pišete lektire.

Kako prepoznati stanje stresa

Stanje stresa se i kod odraslih i kod djece prepoznaje na temelju određenih reakcija: emocionalnih (tuga, tjeskoba, panika, promjene raspoloženja, ljutnja..), misaonih(samokritičnost, otežana koncentracija, zaboravljivost, nametanje istih misli…), tjelesnih (znojenje dlanova, lupanje srca, crvenilo lica, bol u trbuhu, glavobolja…) te ponašajnih (plakanje, lupanje, agresivnost, nekontrolirani ispadi, povlačenje…). Za razliku od odraslih, kod djece stres osim fizioloških i psiholoških posljedica ostavlja trag i na njihov razvoj te kasniju sposobnost svladavanja stresa."

Pri tome je važno kako se dijete nosi sa stresom: naime, uspješno svladavanje stresa može ojačati dijete za djelovanje budućih stresora, dok mu neuspješno suočavanje može dati osjećaj nesposobnosti i bespomoćnosti. Iz toga možemo zaključiti da stres ne mora imati negativne posljedice po dijete, a blaži stresori čak mogu i potaknuti djetetov razvoj, ako se ono uspješno suoči sa njima.

Iako djeca u pojedinim fazama svog razvoja mogu imati slične reakcije na uznemirujući događaj, valja imati na umu da su djeca jako različita. Ono što općenito kod sve djece može ublažiti posljedice stresa je dobar odnos u obitelji s jednim ili oba roditelja, iskustvo dobrog postignuća u školi i održavaja veza s vršnjacima. Razvijanje dobrih odnosa s drugima generalno štiti od stresnih situacija.

Kako pomoći djetetu

Prilikom suočavanja djeteta sa stresom, važno je da roditelji podrže svoje dijete. Najbolja podrška djetetu su roditelji koji slušaju i čuju dijete, s kojima ono može razgovarati i koji mu pomažu u razmišljanju i traženju rješenja. Pričanje priča o suočavanju sa stresom, razgovori o tome što se sve može učiniti u teškoj situaciji kao i davanje do znanja djetetu da je normalno griješiti i da nam greške omogućavaju da nešto naučimo, pomažu djetetu u razvijanju strategija suočavanja sa stresom. Iako je dobro da su roditelji pozitivni i da pomažu djetetu da na situaciju gleda iz pozitivnijeg kuta, reakcije poput „Nemoj biti ljut/tužan/uplašen“ djetetu ne pomažu jer mu zabranjuju da osjeća neugodne emocije. Dajte mu do znanja da je u redu biti ljut, uplašen, usamljen, neka priča o svojim osjećajima – oni ne bi trebali biti tabu, ma koliko neugodni bili.

Smanjenju stresa kod djece doprinose i različite vrste aktivnosti koje uključuju fizičko kretanje, nenatjecateljske aktivnosti koje djecu ne dovode u stanje stresne usporedbe s drugom djecom, prostorno i vremenski predvidljive aktivnosti te aktivnosti koje su djetetu ugodne (to može biti i neki djetetov interes ili hobij).

Tekst: Kristina Bačkonja, dipl. psiholog

Izvor:ordinacija.vecernji.hr

Foto: Profimedia