Mi smo ljudi čudna bića: ako smo siromašni, želimo biti bogati; ako smo bogati, želimo biti poznati; ako smo poznati, želimo da nitko ne zna za nas... Uglavnom, nikada nismo zadovoljni onim što jesmo ili onim što imamo (blago onima koji i jesu i imaju, iako sam siguran da i oni pate: ako ni zbog čega drugoga, zbog – weltschmerza). Mi roditelji još smo čudniji podskup: vjerujem da bi svatko od nas volio da je njegovo dijete aktivno, zdravo i otvoreno, a opet mirno i tiho. Što obično ne ide ruku pod ruku...
Svatko se od nas s nostalgijom sjeća svog djetinjstva. I kako to inače biva, nostalgija malo dotjera ta naša sjećanja. Pa ćete svom klincu lamentirati o tome kako je “tata u tvojim godinama cijelo vrijeme jurio loptu/vozio se na biciklu/igrao se skrivača/krao susjedu trešnje/radio sve od navedenog”. A zaboravljate da ste isto tako gutali Alane Fordove i Martije Misterije, jedva čekali da počne “Opstanak” na crno-bijelom televizoru i bili u stanju satima pokušavati preko kazetofona učitati “Speed King” u svoj ZX Spectrum. Ali, u redu, takve se stvari zaboravljaju, barem kad djetetu treba predbaciti da previše vremena provodi ispred telke i kompjutera, “a ostatak vremena na mobitelu”.
Idemo sad iz početka: dakle, želite da vaše dijete više vremena provodi vani, na otvorenom, vozeći bicikl i napucavajući loptu. Ali ste se istovremeno sami takvim aktivnostima bavili “devetsto i neke”? Zaboravili ste prvo pravilo: dijete vas ne sluša – dijete vas gleda. Znate kako, kad imaju dvije-tri godine, mogu do besvijesti oponašati starije klince? Upravo tako uče i od vas. “Tata sjedi ispred kompa”, “Mama je opet na Fejsu”, “Tata gleda svaku utakmicu”, “Mama ne propušta ni jednu seriju”... To je ono što vaše dijete čuje dok mu govorite kako bi se trebalo više igrati vani s ostalom djecom. I ne preostaje vam ništa drugo nego zašutjeti i krenuti – van!
Moj će klinac uskoro napuniti dvije i pol godine i mene to tek čeka. Naravno da, nakon što ga pokupim iz vrtića, radni dan za mene nije gotov: rijetko tko od nas danas radi osam sati. I naravno da bi mi najviše odgovaralo da Roka posjednem pred televizor i pustim mu Boba, Toma ili Jurića pa sjednem za laptop i nastavim pisati, slati mailove ili što već moram. Ponekad tako i napravim; ali uvijek me opere grižnja savjesti kad dignem pogled sa zaslona i ugledam ga kako poput zombija bulji u telku. Zato nakon vrtića što češće možemo idemo van, po mogućnosti u park, među drugu djecu.
A u parku se događaju gadne stvari: zamislite, u parku klinac može pasti i ogrepsti koljeno!!! Zamislite! Ili mu, nedajbože, netko može stati na prstiće dok se penje na tobogan! Ili mu netko može uzeti igračku! OK, pretjerujem s uskličnicima, ali neki roditelji uistinu tako strepe nad svakim korakom svoga djeteta, kršeći ruke u strahu da juniora drugo dijete, recimo, u igri ne ošine slučajno po guzi tanašnom šibom. Jer bi to bio kraj svijeta! Zamislite, mali bi se prijestolonasljednik rasplakao! Stvarno, zamislite i razmislite...
Vaše dijete MORA pasti i ogrepsti koljeno, njemu MORAJU stati na prstiće, ono MORA udariti glavom o tobogan kad se naglo digne. Jednostavno mora jer tako UČI. A što prije nauči, tim bolje. Takva su iskustva kao vodene kozice: što ih prije doživi, tim su posljedice bezbolnije. (Ovo znam iz prve ruke: prošle je godine Roko prehodao petu bolest, a mene je bacila u krevet na dva tjedna.) Neki roditelji idu i u drugu krajnost, pa bezbrižno čitaju ili puše na klupi, a klinka ili klinac vise naglavačke s penjalice – i to već pola sata.
Ako ste preko tjedna stalno u parku, za vikend se potrudite promijeniti scenografiju i otiđite na izlet. Klinci obožavaju izlete, vole otkrivati i proučavati, vole biti aktivni. Jer mi smo građeni da budemo aktivni, da se krećemo, da trčimo, da lovimo... (Da smo građeni da sjedimo u naslonjaču i buljimo u televizor, vjerojatno bismo izgledali malo drukčije, možda poput Teletubbiesa.) Sjedenje nas zapravo uništava; pogledajte samo klince dok su mali, ta je energija naša izvorna energija. Mi naučimo sjediti, ležati i ne kretati se. Ali se isto tako toga možemo odučiti.
Ako želite da vaše dijete više vremena provodi u igri na otvorenom, a manje ispred bilo kakvog zaslona, poučite ga primjerom. Radite vi ono što želite da radi ona ili on. Ili, dopustite klincu da vas oduči od sjedenja. Povedite ga na klizanje iako ni sami ne znate klizati – učite zajedno. Plivajte s klincima, planinarite, igrajte nogomet, bacajte frizbi, trčite... Roko već ima dva krosa iza sebe (od kojih je veći dio proveo jašući mi na ramenima), a imat će i treći kad ovo budete čitali – ne zbog natjecanja, još manje jer sam ja neki pasionirani natjecatelj, već da mu to postane zabavno, da je na otvorenom, da trčkara s ostalim klincima. Zadnji smo kros trčali obiteljski, moja žena, Roko i ja (što nas je natjeralo da budemo dvije minute brži nego prvi put, kad smo trčali samo Roko i ja) i to mi je bilo najzabavnije natjecanje u životu. Kiši usprkos. Malo smo pokisli, malo smo se uprljali – ali puno smo se smijali. I opet ćemo.
Shvatili ste do sada da nije dovoljno željeti da vaše dijete izađe i igra se vani. Morate mu pokazati kako se to radi. Isto kao što će mu kasnije biti teško reći da ne puši, a vi sami ste do jučer pušili dvije kutije dnevno. Ako želite klinca poslati van – izađite. Primite ga za ruku. Pokažite mu. A onda ga lagano gurnite u leđa i – gledajte. Nemojte strepiti. Naučit će.
Tekst: Krešimir Šego
Foto: Profimedia
Chrissy Teigen kritiziraju jer joj kći drži noge na kuhinjskom pultu dok kuhaju
Kako darovita djeca zamišljaju bolji svijet? Birali bi učitelje, predmete, a tehnologija im je pomagač, ne gospodar
Maja Šuput pokazala novu Bloomovu frizuru: 'Baš si ga skratila, sad je pravi dečkić'
Dragi odrasli...: Pisma djece iz Hrvatske za bolji svijet, ovo su njihove poruke
Uranjeno božićno ukrašavanje usrećuje, znanstveno je dokazano