Kako izbaciti nekorisne mitove iz roditeljstva?

Kada prepoznate da u vašem odnosu s djecom vladaju mitovi, zgodno je da ih preispitate, pa ako procijenite da su vam beskorisni – odustanite od njih. Mitovi roditeljima daju privid kontrole nad nekom situacijom, međutim oni narušavaju razumijevanje i postavljanje temelja dobrog odnosa s djecom.

Naprotiv! Djetetu je POTREBNO ponavljati upute više puta, jer samo tako može (na)učiti.

Roditelji misle da je dovoljno reći jednom i da će dijete razumjeti da nešto treba ili ne treba raditi. Međutim, dijete ima kratkoročno pamćenje, a dio mozga zadužen za logičko razmišljanje i povezivanje situacije s posljedicom, razvija se tek oko pete godine.

To znači da, ako djetetu od dvije, tri godine, kažemo – „Ne smiješ to dirati“ ili „Ne smiješ se tako ponašati!“ ili „Nemoj me prekidati dok telefoniram!“ – ono će u tom trenutku možda prestati s tim, ali će i vrlo brzo zaboraviti. Roditelji se tada neopravdano ljute, misleći da dijete i dalje to nešto radi namjerno ili iz inata. Ali, na sreću to NIJE istina.

Razmišljanje da je dijete buntovno, bezobrazno ili da radi nešto namjerno roditelje stavlja u poziciju da ga vide kroz negativnu prizmu, što ih automatski uvodi u negativno stanje. Iz takvog stanja ne mogu biti otvoreni razumjeti da je za dijete sve proces učenja. Gube motivaciju i umjesto da dijete usmjeravaju ka željenom ponašanju, oni se fokusiraju na „rješavanje“ problema zabranom, kaznom, sputavanjem…

Kada prihvatimo činjenicu da dijete uči kroz promatranje, oponašanje i iskustvo, onda je sasvim u redu da mu pokažete i kažete kako se nešto radi i to više puta. Na taj mu način pomažete da uči, tj. da poveže zahtjev s radnjom. To ne znači da je roditelj popustljiv (vidim da se ovoga mnogi roditelji plaše!), već da je u poziciji osobe u koju dijete ima bezgranično povjerenje, koja mu je uzor i na koju se može ugledati.

Dakle, rješenje za ovaj mit je RAZUMIJEVANJE procesa učenja, strpljivost i ponavljanje. I, što je još važnije – promatranje djeteta kao osobe koja je na ovom svijetu da bi učila od nas roditelja.

Jednostavno – NE! Strogost ne jamči djetetovu poslušnost.

Djetetu je potrebno da roditelji budu puni ljubavi i podrške i ono će ih i te kako slušati i poštovati.

Autoritet se uspostavlja dosljednošću, podrškom djeteta u procesu učenja, razumijevanjem njegovih potreba i emotivnih stanja. Strogošću roditelji zapravo pokušavaju držati dijete pod kontrolom, ali to često ne daje željeni rezultat.

U ranom uzrastu djeca su prije svega emotivna bića, što znači da preko onoga što osjećaju donose zaključke o ljudima i svijetu oko sebe. Strogost izaziva osjećaj neugode i ako se dijete osjeća neugodno u nekoj situaciji, ono će je izbjegavati. Poanta je da, kada bilo koju aktivnost dijete poveže s osjećajem radosti, s pozitivnom emocijom, ta aktivnost za njega postaje izvor zadovoljstva. I obrnuto, ako se u vezi s nečim osjeća loše, svaki put će se tako osjećati kada treba to obaviti.

Nemoguće je bilo koga motivirati da nešto napravi ako ga to asocira na loše iskustvo i loš osjećaj, bilo da je to pospremanje igračaka, postavljanje stola, oblačenje, pranje zubića, učenje…

Zato je rješenje ovog mita u SURADNJI, a ne u emotivnoj distanci koju stvara nepotrebna strogost, posebno ako su u pitanju neke svakodnevne aktivnosti. Uostalom, ovo ćete najbolje razumijeti ako promatrate vaš odnos s drugim ljudima, na primjer s posla. S kim rado surađujete, a koga izbjegavate u širokom luku? Kako se osjećate s jednim, a kako s drugim? Eto vam odgovora!

Što prije odustanete od ove ideje, bit će vam lakše. Strpljivost je VJEŠTINA koja se uči i kojom se ovladava, tako da to što kažete i očekujete da dijete bude strpljivo kada traži sladoled, igračku, ljuljačku..., neće ništa vrijediti ako to ne vidi od vas i ako mu više puta ne ponovite što se točno od njega očekuje (pročitajte ponovo Mit 1).

Djeci uopće nije lako razvijati ovu vještinu i često su nepravedno negativno etiketirana da su neodgojena, čim ne žele mirno čekati, sjediti, čim hoće sad i hoće sve…

Prvo – djeca nemaju isti doživljaj vremena kao odrasli (točnije, nemaju isto iskustvo), da bi mogla  razumjeti vremenske odrednice – poslije, kasnije, za deset minuta, popodne…

Drugo – ona misle (mala djeca od godinu, dvije, tri), da ako to nešto ne dobiju odmah, onda ga neće dobiti nikada! Njima to jako teško pada, a posebno zato što još uvijek ne mogu razumjeti zašto ne može odmah i zašto se mama i tata ljute kada ih to nešto ponovo traže.

Ako želimo pomoći djetetu razvijati strpljivost, pretpostavljate već što slijedi – onda mi roditelji trebamo biti strpljivi. Ako roditelj nema strpljenja (često odrasli to „opravdavaju“ nedostatkom vremena), i stalno požuruje dijete, ubrzava ga, prekida ga, radi ili završava neke aktivnosti umjesto njega, kako očekujete da će dijete uopće znati što znači kada mu kaže  – „Budi strpljiv!“

Ok, razumjeli ste.

Rješenje za ovaj mit je da prvo naučimo sebe da budemo strpljivi, slušamo kad nam dijete nešto govori ili pokazuje (iako nam to izgledalo kao vječnost, vjerujte nije, to su samo minute!). Druga stvar je da djetetu pomažemo da kroz iskustvo razvija ovu vještinu tako što ćemo radnje „povezivati“ sa samom riječju i željenim ponašanjem. Jer, roditelji često pretpostavljaju da dijete zna što riječ strpljiv znači, međutim ako mu to nikada nisu objasnili, onda dijete – NE ZNA.

Česta situacija kada roditelji izgube strpljenje što je dijete nestrpljivo (kakav paradoks), je kada pričaju telefonom, a dijete im želi nešto reći. Rješenja mogu biti – da ne pričaju dugo telefonom kada su s djetetom, da se unaprijed dogovore oko pravila (s djecom starijom od tri godine), da jednostavno razumiju djetetovu potrebu za pažnjom i da mu, iako su na telefonu, daju odgovor. Znam da vam ovo djeluje kao nemoguća misija, ali kada savladate prvo rješenje za ovaj mit i prihvatite rješenje iz Mita 1, vidjet ćete da se sve može.

Na primjer:

„Kad telefoniram, ako mi želiš reći nešto jako važno, uhvati me za ruku da mi daš znak, pa ću te saslušati.“ Naravno, potrebno je vrijeme da bi ovo pravilo zaživjelo u praksi i dalo rezultat i da je dijete starije od tri godine. Roditelji mlađe djece mogu „uvježbavati“ ovo pravilo, ali da budu realni u očekivanjima.

„U parku postoje pravila da svatko čeka svoj red za ljuljačku. Zato ćemo biti strpljivi i čekati.“ Dok čekate, možete brojati djecu ispred vas, da dijete stvori iskustvo što znači čekati u redu. „Vidiš, ispred nas je još troje djece. Evo, sad ih je još dvoje. Baš smo strpljivi, zar ne?“

„Čak i kada nešto jako želimo, nekad moramo pričekati. To se zove biti strpljiv. Dogovorili smo se da idemo na sladoled popodne, to znači poslije ručka (ili kada tata dođe s posla).“ Pomozite djetetu „povezati“ vremenske odrednice s nečim što mu je poznato.

Ja volim reći da je roditeljstvo MARATON i ako ste u startu spremni napredovati malim koracima, olakšat ćete sebi brojne izazove na ovom putu. Rješenje za mitove leži u tome da roditelji prihvate da su oni i djeca TIM, a ne suprotstavljene strane koje se bore za prevlast. Jer, u ovom drugom slučaju nema dobitnika.

Tekst: Dragana Aleksić, family coach

Foto: Profimedia