Hvala, hvala, hvala ili kako voljeti djecu zahvalnošću

Svaki roditelj tu i tamo ima tisuću briga, pitanja i nedoumica, ali dođe onaj trenutak kad shvatite da najveći „problemi“ s djecom i nisu problemi s djecom – ma mi smo izvor kaosa, generatori nesigurnosti i briga! Ako problema ima, mi smo taj problem – jer se bojimo. Jer iz svakodnevnih situacija naš mozak kreira besmislene scenarije, pokušava naći uzorke – ako je dijete zaboravilo zadaću i dobilo jedinicu – hoće li to zauvijek zapečatiti njegovu sjajnu akademsku karijeru... ma znate već o čemu pričam...

I to je jedino što me preokupira. Kako dobro živjeti današnji dan. Gledajući sve dobro u njemu. Vjerujući da i ono što nas zbunjuje možda postane jasno, i da ono što u ovom trenu nije dobro s vremenom dobije svoje razrješenje. Sve je stvar strpljenja i procesa učenja, koji, pak, najbolje „radi“ kad je utopljen u povjerenje, mir, veselje i prihvaćenost. Zahvalnost i mir tope i djetetove otpore i naše katastrofične scenarije; zahvalnost je kao meko svjetlo koje ublažava rubove slike i čini sve jednostavno ljepšim. Zapravo – daje pravu sliku stvarnosti. One u kojoj u ovom trenutku moja djeca plivaju u moru, uživaju u kapljicama sunca, opuštaju se od naporne godine, a u ljetnim noćima rastu, kao iz vode, spremniji, jači i sposobniji za nove razine učenja, kretanja, razumijevanja ljudskih odnosa i samih sebe. I svaki trenutak je takav. Trenutak čuda.

Ako doista osvijestimo vrijednost života, u sebi, u darovanoj djeci, u blagoslovu bližnjih, u miru koji živimo, u prirodi oko nas, vjerujem da postajemo nesposobni nervirati se, brinuti ili planuti bez razloga. A ako išta može pomoći djeci da rastu bolje, to je onda atmosfera mira, staloženosti i optimizma. Želim dom u kojem je griješiti dio procesa učenja, u kojem je pobijediti samo druga polovina iskustva gubitka i u kojem je svaka istina dobrodošla.

Sve je dobro jer svjesno odabiremo dobro, jer dajemo najljepše od sebe, jer volimo, radujemo se i iskazujemo zahvalnost za ono što imamo, prije svega jedni druge. Nisam sigurna da možemo išta pametnije činiti nego puniti banke svojih srca i srca svojih bližnjih zahvalnošću što su tu, što imamo jedni druge i što su točno takvi kakvi jesu.

Moj književni gen pretvara svaku situaciju u roman u tri toma, pa sam tako nedavnu nevoljicu sa zdravljem pretvorila u pitanje – a što ako umrem? Dobro je ponekad postaviti stvari u perspektivu s onim najgorim što se može dogoditi... I shvatila sam da to i nije tako strašno važno. Lijepo je poživjeti i čuvati unučiće, radovati se svakom dječjem uspjehu kroz cijeli tijek njihova života, ali ako me ne bude za koji dan, znam da sam im ostavila zahvalnost, ljubav, poštovanje, standarde koje trebaju očekivati od sebe i drugih, i znam da će biti dobro. Vjerujem u njih, u snagu života, u njihovu otpornost. Kada otpustiš strah, oslobađaš ogromne kapacitete – življenja.

Ne dajte da vas efemerne sitnice toliko zaokupe da od buhe „problema“ ne vidite „slona“ dobroga u sebi, svojoj djeci i životu. Možda iz početka na silu, jer nisu nas tako učili - krenite brojati blagoslove, s vremenom će se lampice upaliti, a vaš život će napustiti briga, stres, zlovolja i negativne emocije. I vjerujte mi, doći će dan kad više nećete uopće moći vidjeti ništa loše u svojoj djeci, u sebi, u drugima. Želim vam svima što prije da dođete u taj dan! Jer ako ste se probudili, čujete dječje korake po kući, možete ustati iz tog kreveta, čeka vas obitelj, posao ili vaš dom, ako su vam djeca zdrava – vi ste blagoslovljeni preko svake mjere. Čak i ako su vaša djeca u postelji, privremeno ili zauvijek i ako živite ljubav, dajete im ljubav, to je već dubok, ogroman razlog zahvalnosti i mira. Jer, ma što govorili, i ma kakve sulude ideje o tome što se sve „mora“ dopirale do nas – mi smo ionako ovdje da bismo voljeli. Ništa drugo se ne mora.

I zato – hvala, hvala, hvala. Na životu, na ljubavi, na djeci, obitelji, na miru, domu, moru, suncu, prirodi, ljudima, na ovom portalu... i slobodno nastavite niz!

Foto: Profimedia