Mama kupi mi, mama kupi mi... sve

Moderne obitelji moraju neke poslove, kao što je kupnja namirnica, obavljati zajedno s malom djecom. Obično se to odvija u vrijeme kada roditelji s posla idu kući. Odvode dijete iz vrtića, a onda idu zajedno u trgovinu po namirnice. Kada dijete ide s roditeljem u kupovinu, uvijek mu treba nešto kupiti po njegovom izboru, a izbor je neka omiljena slastica ili što drugo. To je sasvim u redu, ali ne svaki puta. Dijete se nauči da uvijek mora biti nešto što je samo za njega. S vremenom mu to, kao svakom živom biću, postane premalo. Htjelo bi više. Zahtjevi počnu poprimati razmjere poplave.

- Ma, i nije mi dobro, ali mi ne možete pomoći. Moram sada otići s malim u trgovinu. Sama pomisao na to učini da nisam dobro. Hvala vam na brizi. Dođi Milane, idemo. – odgovorila je.

- Idemo u trgovinu! Kupit ćeš mi bombone, čokoladu i onaj autić. – govorio je mami autoritetom šefa i izlazio.

- Eto vidite od čega mi je loše. Ne mogu više ući u trgovinu. Sram me je od ljudi. Moram mu kupovati štogod kaže. – otužno je obrazložila to zbog čega joj nije dobro.

- Nije došlo valjda tako daleko? – upita odgojiteljica.

- Jeste. Ne znam gdje je tome kraj. Tko će dočekati da poraste i postane razuman? – odgovori beznadno.

- Porast će, dočekat ćete to. Ali, ako ovo pustite i to će porasti. Morat ćete pronaći način da zarađujete puno novaca. Ako i to bude dosta! – i u šali i ozbiljno rekla je odgojiteljica.

- Hajde, mama, požuri se. Ne mogu čekati. – nestrpljivko je vukao mamu za torbu.

- Pričekaj malo. Vidiš da razgovaram. – obratila se i ona njemu nestrpljivo.

- Imate li sada još malo vremena? Htjela bih vam pomoći jednim savjetom koji uvijek uspije. – upitala ju je odgojiteljica.

- Imam, samo je maleni nestrpljiv. – odgovori ona.

- Milane, idi u sobu. Bruno te nešto treba. – obratila se odgojiteljica dječaku, a on odmah znatiželjno ode svome najboljem prijatelju.

- Najbolji lijek je onaj po narodnoj ''tuk na utuk''. On je uporan u svom zahtjevu, vi budite u svome! – savjetovala ju je odgojiteljica.

- Probala sam. Ne ide to. On skače, vrišti, plače i valja se po podu, sve dok ne dobije što je htio. – odgovorila je ona.

- Najprije se dogovorite kod kuće još uvečer što sve trebate kupiti u trgovini. Neka izabere jednu stvar. Drugi puta ni jednu. Recite da nemate više novca. U tijeku dana past će mu na pamet taj vaš dogovor. Možda utvrdi gradivo i dobije od mame pet! – našalila se odgojiteljica.

- A, dobro. Probat ću idući puta. Hvala vam na vašem vremenu. – odgovorila je pomirljivo, s nimalo nade u uspjeh. Pozvala je dijete i otišla.

Nakon nekoliko dana izvela je kupovinu po savjetu. Došla je reći kako je sve izgledalo lijepo, dok nisu ušli u trgovinu. Tu se raspao dogovor na komadiće.

- Ne brinite. Sljedeći put napravite isto, samo mu napomenite da ćete ga ostaviti u trgovini, pa neka kupuje sam.

- Što će reći ljudi oko mene? - upitala je.

- Ne osvrćite se na ljude oko sebe.Vi ste odgovorni za odgoj svoga djeteta.To ćete trebati učiniti samo jedanput i bit ćete mirni cijeli život. - odgovorila je odgojiteljica.

- To će biti teško. Svi bulje u nas, kada mali pravi scene. - dodala je.

- Neka bulje još samo jedanput. Nemojte da mali primijeti bilo što drugo na vašem licu osim odlučnosti. Što trebate obavite u trgovini i ne osvrćite se na njega. Naravno, negdje se sakrijte i promatrajte što će učiniti. Nitko ne voli biti ostavljen. Naročito mala djeca. Ona trebaju sigurnost kao žedan vode. Malo prokomušajte njegovu ljubav prema vama. Popustit će u svojim zahtjevima.

- Dobro. Probat ću i to. – opet je rekla istim pomirljivim tonom, s nimalo nade u uspjeh. Uhvatila je dijete za ruku i otišla.

Prošlo je opet nekoliko dana, kada je došla po dijete sasvim drugačijega raspoloženja.

- Znate. Upalilo je! Počeo je opet izvoditi svoj ''šou''. Rekla sam mu da idem kući, a on neka kupuje. Valjao se po podu, a ja sam bila s druge strane staklenih vrata. Vani! S nogama okrenutim prema naprijed. Dojurio je brzinom munje vičući, mama čekaj me! Do kuće je išao plačući. Dalje je pričala citirajući njihov razgovor do kuće i kod kuće. Nije htjela propustiti ni slučajno ni jednu riječ, koju su tada oboje izgovorili. Činilo joj se to jako važno.

- Tebe volim, drago moje dijete, najviše na svijetu. Ne bih te ostavila. Ne bih nikada učinila nešto ružno da ti budeš tužan. A ja sam tužna svaki puta kada idemo u trgovinu. Ti voliš slatkiše više od mene! I ja plačem, samo ne dam suzama van. Sramota me je plakati pred ljudima. Kako ću ljudima reći da mene moj sin ne voli, da voli samo slatkiše. Kada ti zaspeš, onda pustim suze da izađu. - prenosila je mama razgovor.

- Vidio sam te, mama, kada sam morao u kupaonicu po noći, kako plačeš. Tužan sam bio zbog toga, mama. Jako puno te volim. Neću više ništa tražiti da mi kupiš. Samo ono što ti kažeš. Volim te više od svih slatkiša na svijetu. I tatu isto.

- Slušam te i mislim, kako si odjedanput porastao u pametnog dječaka. Kada dođe tata, pohvali mu se što si odlučio. – rekla je mama sa smiješkom na licu.

Maleni se ugnijezdio u mamino krilo i čekao da tata dođe kući.

Tekst: Jasna Sršen, autorica knjige Od priče do igre, odgojiteljica

Foto: Profimedia