Zašto su pretpostavke i očekivanja 'majka svih problema'

U radu s roditeljima često se susrećem s njihovom konstatacijom da dijete ne želi napraviti ono što se od njega očekuje i da je to okidač koji pokreće niz „problema“. Na moje pitanje – A, jeste li rekli naglas to što očekujete?, odgovor je najčešće – Pa, nema potrebe, podrazumijeva se da zna da treba TO napraviti!

„BILA JEDNOM ČETIRI ČOVJEKA PO IMENU SVATKO, NETKO, BILO TKO I NITKO. TREBALO JE OBAVITI JEDAN VRLO VAŽAN POSAO I SVATKO JE MISLIO DA ĆE GA NETKO OBAVITI. BILO TKO JE TO MOGAO UČINITI, A NITKO NIJE HTIO. NETKO SE ZBOG TOGA NALJUTIO JER JE TO BIO POSAO ZA SVAKOGA. SVATKO JE OPET MISLIO DA BI GA BILO TKO MOGAO OBAVITI, ALI NITKO NIJE SHVATIO DA GA NETKO NE ŽELI OBAVITI. NA KRAJU JE SVATKO KRIVIO NEKOGA, JER NITKO NIJE UČINIO ONO ŠTO JE MOGAO URADITI BILO TKO.“

Vjerujem da vam se bar jednom u radnom okruženju dogodila ova situacija. Ne kaže se uzalud da su pretpostavke/očekivanja, majka svih problema. A sad se vratite korak unazad i još jednom se podsjetite vaših očekivanja od djeteta…

Moramo komunicirati

Mnogi nesporazumi i nesuglasice, rasprave, pa i „optužbe“ na račun djeteta mogu se jednostavno preduhitriti učinkovitom i ciljanom komunikacijom. Koji god odgojnih model imali, mi moramo komunicirati, i to raditi verbalno i neverbalno, ali često se događa da upravo ovih neverbalnih poruka nismo ni svjesni – izraza lica, gestikulacije, govora tijela…

A, vjerovali ili ne čak 55% svake informacije se prenosi upravo neverbalno, 38% je način na koji smo rekli – boja, ton i visina glasa, dok samo 7% čini njen sadržaj, odnosno ono što smo izgovorili!  Što to znači? Znači da mi uglavnom „pričamo u prazno“ našoj djeci, dajući im bezbroj nepotrebnih informacija, dok ona najviše primjećuju način na koji smo nešto rekli (glas) i kako izgledamo dok govorimo (lice i tijelo). Sad vam je vjerojatno jasnije zašto nas djeca stalno promatraju – zato što tako uče, ali stvarno!

Na svojim predavanjima stalno naglašavam da su djeca  prepametna i da žele učiti, samo taj proces učenja treba biti u skladu s njihovim mogućnostima (uzrast), načelima prenošenja informacija (govor tijela i glas) i vrlo konkretnim i jasnim uputstvima (sjetite se – 7%).

Nitko ne može čitati misli, pa ni dijete!

Stalno pričamo i čitamo da su djeca u ranom uzrastu kao spužvice koje upijaju sve što vide i čuju, pa vjerojatno otud i roditeljska očekivanja da onda isto tako trebaju „upiti i njihova očekivanja.

Međutim, problem s očekivanjima je taj što su ona najčešće neizgovorena (to su ideje u našim glavama), pa to zapravo znači da nam dijete treba čitati misli!

Dakle, ako želimo da dijete nešto napravi, onda mu to treba reći i ujedno pokazati kako se to točno radi. Zadatak „Sredi sobu!“ u vašim očekivanjima može značiti da vaš školarac stavi svaku stvar na mjesto, obriše prašinu, usisa, a prljavo rublje ubaci u košaru koja je za to namijenjena. Za njega to može da znači da skloni igračke s poda i soba je sređena! Vaša i njegova očekivanja su potpuno različita i zato je potrebno jasno reći što znači zahtjev „sredi sobu“.

Isto je i s pravilima.

Ako očekujete da dijete pere ruke prije obroka, neophodno je to proglasiti pravilom tako što ćete prvo verbalizirati – Uvijek peremo ruke prije jela, i pokazati – otići ćete zajedno u kupaonicu i pokazati mu. Što je dijete mlađe, to određenu radnju treba ponoviti više puta uz pokazivanje i kratko objašnjavanje. Kasnije slijedi podsjećanje – Jesi li oprao ruke? A na kraju usvajanje pravila koje dijete spontano radi.

S obzirom na to da sam napomenula da glas igra veliku ulogu u komunikaciji, važno je govoriti mirnim tonom, a ja bih dodala i veselim, pa čak i šaljivim, jer to budi pozitivne emocije. Kad se neka radnja obavlja uz dobar osjećaj, ona postaje za tu osobu izvor zadovoljstva. Ako dijete zaboravi nešto napraviti od tih pravila, suzdržite se od kritike, dovoljno je da ga uz osmijeh podsjetite – A ručice? Po njegovoj reakciji će vam biti jasno da to daje bolje rezultate od podignute obrve i stisnutih usta ili kritike „Opet nisi oprao ruke!“

Naravno da je potrebno vrijeme da se svaka radnja/pravilo usvoji, što podrazumijeva strpljenje, kao i dosljednost. Međutim, ako znamo da na ovaj način dijete uči, to je dovoljan motiv da svoja očekivanja iz misli „prebacimo u eter“ i da im budemo dobar, pozitivan model. To je zaista mala promjena koja pravi velike razlike u međusobnim razgovorima, a što je još važnije smanjuje prostor za nesporazume.

Tekst:Dragana Aleksić, family coach

Foto: Profimedia