Savjeti Jespera Juula: Temeljne greške u roditeljstvu i kako ih izbjeći

Tradicionalna je obitelj stoljećima funkcionirala kao zajednica s čvrstom i jasnom hijerarhijom. Muškarac je u njoj imao apsolutnu moć nad ženom, a odrasli nad djecom. Cilj je odgoja bio stvoriti poslušno dijete koje se pokorava naredbama i živi na način na koji žele njegovi roditelji. Prostor za dijalog najčešće nije postojao. Unatoč činjenici da su takve obitelji u svijetu gotovo iščezle ili doživljavaju promjene, njihove su posljedice još uvijek prisutne.

Navedene i slične rečenice djeci poručuju da nemaju osobnu slobodu odlučivanja ili da ljubav zaslužuju samo ako se ponašaju na način koji roditelji žele.

Autor knjige naglašava da ljudi koji i dalje vjeruju u moć kao bitan instrument roditeljstva nisu nužno loši već su tijekom vlastita odrastanja naučili postupke u kojima nema topline i razumijevanja doživljavati kao izraze ljubavi. Zbog potonjega autoritet i uporabu sile poistovjećuju upravo s roditeljskom ljubavlju.

Osvijestite da djeca s nama surađuju čak i kada se čini drugačije

Pod pojmom „suradnja“ Juul podrazumijeva situacije u kojima dijete surađuje s našim osjećajima, zrcali ih i pokazuje nam da oni postoje iako ih možda nismo svjesni. Djeca to na različite načine čine od svoga prvog dana. Kao primjer navodi situaciju u kojoj šestomjesečna djevojčica koja je tek krenula u jaslice neutješno plače svaki put kad je u jaslice odvodi majka, no mirna je kada to isto čini njen otac. Tijekom terapije pokazalo se da je majka tjeskobna i nervozna te da je nespremna bila odvojiti se od djevojčice. Također bila je nezadovoljna financijskom situacijom koja joj nije dopuštala da produlji rodiljni dopust. Premda joj se činilo da djevojčica ne surađuje, ona je savršeno zrcalila majčine osjećaje. Slično se događa, piše Juul, i kada djecu vodimo liječnicima. Najčešće djeca prepoznaju strepnju svojih roditelja pa i sami strahuju od novih situacija. Rješenje je osvijestiti vlastite osjećaje, naučiti njima upravljati i prepoznavati „suradnju“ kada se ona događa, a ne za reakciju jednosmjerno kriviti dijete.

Pomozite da dijete razvije samosvijest i samopouzdanje

Iako se često koriste kao sinonimi, samosvijest i samopouzdanje dva su različita pojma. Samosvijest je znanje o sebi i doživljaj odnosno razumijevanje sebe. Juul samosvijest uspoređuje s unutarnjim stupom, jezgrom.

Samopouzdanje je mjera za ono što smo sposobni učiniti i utemeljeno je uglavnom na iskustvu. Primjerice znamo da nam leže sportovi i samopouzdano krećemo u fizičke izazove ili svjesni vlastitih intelektualnih sposobnosti spremno dočekujemo one umne.

Premda različiti, samopouzdanje i samosvijest su povezani. Razvijena samosvijest urodit će i samopouzdanjem, dok je suprotno vrlo rijetko.

Samosvijest nam govori da vrijedimo samim svojim postojanjem. Dijete ili odraslu osobu s razvijenom samosviješću neće iz takta izbaciti spoznaja da mu neka aktivnost baš i ne leži. S druge strane, osoba s niskom samosviješću reagirat će mnogo dramatičnije. Spoznaja da nije među najbržim trkačima u razredu ili da sporije nego što očekuje svladava strane jezike može popratiti rečenicama: ja to jednostavno ne mogu ili ništa ne radim dobro.

Jedan od temeljnih alata za razvoj samosvijesti djeteta je izražavanje ljubavi. Djeci su najvažnije osobe u životu njihovi roditelji i najveća je njihova želja da ih oni vide i dožive. Pritom je bitno potruditi se da dijete zaista i osjeti vašu ljubav na način na koji je može razumjeti. Razbacivanje stalnim pohvalama i korištenje riječi kao što su „sjajno“ i „izvanredno“ ima kontraefekt i potiče tek napuhavanje ega. Juul u svojoj knjizi navodi primjer djevojčice koja se na igralištu prvi puta sama spušta niz tobogan i viče: „Mama, gledaj me!“ Dovoljno je u toj situaciji da joj njena majka mahne s odobravanjem i smiješkom. Brojni će roditelji reagirati, često suvišnim, upozorenjem: „Pazi da ne padneš!“ Time djetetu poručuju da nisu sigurni da je doraslo zadatku i ono će „surađivati“ bojažljivošću ili čak nespretnošću i ostvariti očekivanja roditelja.

Postavite granice sebi

Mnogi roditelji pronalaze spas u ulozi apsolutnog autoriteta. On im pruža bijeg od vlastitih emocija kao i opravdanje da se ponašaju kao odgovorni roditelji. Djelovanje iz takve uloge povezano je s uvjerenjem u prvotno istaknutu pretpostavku da djeca tek trebaju postati kompletne osobe. Kada govorimo o granicama, mislimo na dvostruke granice. Na granice koje se tiču ponašanja djeteta i na osobne granice. I u jednom i u drugom slučaju dobro ih je isticati korištenjem osobnog jezika: želim/ne želim. Na primjer umjesto „ne smiješ ulaziti u tenisicama u kuću“ govoriti „želim da se izuješ pri ulasku u kuću“. Isto vrijedi i za osobne granice.

„Čitala bih ti priču kasnije, sada bih pričala s prijateljicom“, primjer je poruke koja sadrži osobni jezik. Drugi je primjer: „Ne želim da se igraš s mojom kozmetikom“. Ako je osjećaj iza riječi stvaran, tada i djeca to osjete i neće ih povrijediti. Roditelji koji izražavaju svoje emocije: tugu, sreću, razdraženost i sl., potiču djecu da čine isto i s njima razvijaju topli odnos.

Za kraj, bitno je upamtiti da je rad na sebi ključ dobrog roditeljstva. Svi činimo greške, no prvi je korak osvijestiti vlastite emocije i obrasce ponašanja kako bismo izbjegli ponavljanje naučenih modela i djecu zaštitili od vlastitih destruktivnih poteza.

Tekst: S.F.

Foto: Profimedia