Razlike u odgoju prvog i drugog djeteta

Biti trudan s drugim djetetom potpuno je drukčije iskustvo nego trudnoća s prvorođencem. U prvoj trudnoći sve su mame bile blistave princeze, prvi se put događalo nešto moćno i predivno. Okolina ih je častila posebnim tretmanom, a od njege i brige bližnjih nisu se mogle sakriti sve da su i htjele. No s drugim djetetom scenarij je nešto drukčiji. S prvim te tjeraju da se odmoriš i paziš na sebe, s drugim slušaš savjete poput: “Ma, izgurat ćeš ti to! Moraš ostati na nogama; pa, nitko nema slobodnog vremena...”

Ima li dovoljno ljubavi za oba djeteta?

Sve mame u drugoj trudnoći muči ista “strepnja”, vječno pitanje, koje se svi pitaju, a rijetko tko ga izgovori naglas: “Hoću li drugo dijete moći voljeti kao prvo? I kako je to moguće?”

Osim toga, u prvoj trudnoći imamo toliko vremena i fokusirani smo na novi život koji raste u nama. U drugoj smo, pak, toliko zaokupirani prvim djetetom da nam jedva ostane vremena za razmišljanje o drugoj trudnoći, a kamoli za bilježenje svih faza i fotografiranje svih stadija nastanka novog bića.

Karikirano gledano, u prvoj trudnoći glavna je preokupacija bila hoće li dijete biti zdravo, hoće li se sve dobro završiti. U drugoj se uz te strahove javlja još jedan: bojazan oko toga kako će se novi član obitelji uklopiti u postojeće rituale i, naravno, kako će spavati.

Ipak, mame mogu odahnuti – jer strahove i bojazni koje proživljavaju dijele s milijunima drugih mama. Naime, ne kaže se uzalud da se prvom djetetu duda sterilizira kuhanjem, a drugom puhanjem. Ta jednostavna usporedba jasno oslikava bitnu razliku u pristupu odgoju prvog i drugog djeteta.

S drugim djetetom na putu već smo pomalo izgubili rezerve strpljenja; prostora i vremena za sebe imamo sve manje, a grižnje savjesti zbog obveza i odgovornosti koja će se uskoro udvostručiti sve je više.

Bolno smo svjesni i činjenice da drugorođeno dijete, koliko se god trudili, ipak neće dobiti kraljevski tretman. No iskustvo i sigurnost koje smo polagano stjecali s prvim ipak su nas učinili smirenijima, ne tako impulzivnima i manje zabrinutima.

“Naša je energija smanjena i samim smo time ponešto sporiji, pasivniji, uravnoteženiji i nemamo više onu maničnu potrebu za stalnim foto sessionima s djetetom, za svakodnevnim smišljanjem novih aktivnosti ne bismo li omogućili djetetu dovoljno kvalitetnih podražaja te biranjem ‘pravih’ vršnjaka kako bi nam dijete bilo socijalizirano”, pojašnjava Jelena Matić Zbiljski.

S obzirom na to da se kao roditelji sjećamo što smo sve činili za prvorođeno dijete i svjesni smo da su sve te aktivnosti s drugim djetetom bitno smanjene, često se u nama pojavi osjećaj grižnje savjesti, posebice oko treće godine našega “zapostavljenog” djeteta, kaže psihologinja.

“Ono se tada nalazi u svojoj egoističnoj fazi, pa imamo, na primjer, situaciju u kojoj krene pregledavati fotografije na kojima se nalazi, za koje mi znamo da ih je u najmanju ruku pet puta manje nego što ih ima prvorođeno dijete, no ono što pritom tako lako zaboravimo jest jednostavna činjenica da taj naš genijalni trogodišnjak niti zna brojiti niti zna kako je to bilo njegovom bratu ili sestri. Za njega je uistinu važno jedino tih 5-10 minuta tijekom kojih zajedno pregledavamo fotografije i slavimo njegovo postojanje”, objašnjava Jelena Matić Zbiljski.

Svim roditeljima savjetuje da se pokušaju više orijentirati na kvalitetu vremena koje provode sa svojom djecom, kao i na kvalitetu odnosa koje s njima razvijaju, nego na veću količinu vremena, aktivnosti i igračaka. Budimo iskreni: ni više provedenog vremena ni hrpa aktivnosti i igračaka ne znače ništa ako u svemu tome nema nas roditelja. Ako ukrasti vrijeme za sebe znači da ćemo u nekom trenutku djeci pustiti dugometražni crtani film (u kojem će zasigurno uživati i opustiti se), to je u redu. Jer da bismo se kvalitetno mogli brinuti za svoje najmlađe, prije svega se moramo pobrinuti za sebe, zaključuje psihologinja. Mjesta za grižnju savjesti nema jer je najvažnija činjenica da je roditeljska ljubav neograničena i da se ne dijeli, nego umnožava.

Karakterne osobine određene poretkom rođenja

Zbog drukčijeg pristupa roditelja, ali i prisutnosti starijeg brata ili sestre, kojem obično nerijetko mora popuštati, drugo dijete u obitelji bolji je diplomat i lakše se prilagođava. Prvorođenac će, pak, zbog straha da ne bude zamijenjen uvijek više težiti savršenstvu i više će se dokazivati. Drugorođeno dijete, pak, vrlo realno gleda na svoje talente i sposobnosti te se obično fokusira na područje u kojem prvorođenac nije bio uspješan. Prvorođenci, s druge strane, konstantno traže odobravanje, a i manje su skloni kršenju pravila, bolje su organizirani i dosta su odgovorni.

Tekst: Antonija Biloglav

Foto: Profimedia