Postoji li idealno vrijeme za drugo dijete?

Znamo da 30 minuta nakon jela nije poželjno plivati, znamo da barem jedanput godišnje trebamo posjetiti stomatologa, a ginekolozi nam preporučuju da do 35. godine prvi put zatrudnimo. No na pitanje kada je idealno vrijeme za drugo dijete nema točnog odgovora. Iako ginekolozi, psiholozi i brojni znanstvenici stalno ispituju postoji li idealna dobna razlika među djecom, svi će se složiti u jednome – univerzalne formule nema. Sve ovisi o brojnim faktorima unutar obitelji. Netko želi u jednom dahu odraditi pelene, dojenje, neprospavane noći... Drugima je potreban predah nakon prve trudnoće i rođenja djeteta te se ne osjećaju spremnima da ponovno u skorije vrijeme proživljavaju takve trenutke.

Mnogi roditelji pozitivna iskustva iz djetinjstva i odrastanja žele prenijeti u svoju obitelj. Tako majke i očevi koji su čvrsto povezani sa svojim sestrama ili braćom uzrok tomu vide u maloj razlici u godinama te isto žele omogućiti i svojoj djeci. Drugi roditelji, koji se iz djetinjstva sjećaju kako su se njihov veliki brat ili starija seka zaštitnički odnosili prema njima, vjeruju da je to najbolja formula i za njihovu obitelj.

Utjecaj razlike u godinama na samopoštovanje

Da ne postoji idealna razlika koja vrijedi za svaku obitelj potvrdila nam je dr. sc. Vesna Ivasović, profesorica psihologije iz Psihološkog centra Mentis.

“Dobro je vrijeme za drugo dijete kada su roditelji spremni za dijete i psihički i fizički. Najvažnija je zajednička odluka roditelja i puna vreća ljubavi, strpljenja i sposobnosti prilagođavanja novim situacijama i potrebama oba djeteta. Ipak, postoje neke razlike u dobi koje se preporučuju i one koje su manje preporučljive, a i jedne i druge imaju svoje dobre i loše strane. Ne zaboravimo da je dolazak nove bebe stres i za odrasle, a kamoli za djecu, te je potrebno vrijeme prilagodbe bez obzira na to kolika bila dobna razlika među djecom. Mnogi psiholozi smatraju da je idealna razlika dvije-tri godine, a to se mišljenje temelji na činjenici da je važno izgraditi sigurnu privrženost između majke i djeteta prije dolaska druge bebe. Neki smatraju da je razlika od četiri godine i više bolja jer je dijete već dovoljno dugo uživalo u individualnoj pažnji roditelja i ima drukčije potrebe od bebe. Smatraju da djeca mlađa od četiri godine još nisu spremna dijeliti svoje roditelje”, ističe psihologinja i dodaje da djeca stara godinu dana ne shvaćaju što se zbiva, pa manje stresno podnose dolazak brata ili sestre. Utvrđen je i utjecaj razlike među djecom na samopoštovanje. Ako je razlika manja od godinu dana ili veća od četiri godine, negativan utjecaj na samopoštovanje izostaje.

Regresivno ponašanje prve djece

Također, kod neke se djece s dolaskom novog člana – sestre ili brata – javljaju regresivni oblici ponašanja. Neka djeca mogu početi mokriti u krevet, sisati palac, učestalo plakati ili tepati, buditi se noću, imati izljeve bijesa.

Kako objašnjava psihologinja Ivasović, dijete osjeća tjeskobu i na taj način skreće pozornost na sebe. No ne brinite se – riječ je o prolaznoj fazi.

“Roditelji nikako ne bi smjeli kritizirati, ismijavati ili kažnjavati dijete. Potrebno mu je pokazati da se ne treba ponašati kao beba da bi dobilo roditeljsku pažnju i isticati njegovu odraslost. Važno je osigurati individualno vrijeme koje će roditelj provoditi s djetetom”, savjetuje psihologinja.

Manja razlika, veća kreativnost

Dr. Ivasović otkrila nam je i prednosti manje dobne razlike (oko godinu dana): roditelji su vješti u brizi o djetetu jer su još u rutini koju su stekli s prvim; majka je na rodiljnom dopustu i neće propustiti važne razvojne faze starijeg djeteta; spremna je odjeća i oprema starijeg djeteta; očevi se češće uključuju nego kad je razlika među djecom veća. S obzirom na to da se igraju zajedno, mališani će biti skloniji riješiti svoje nesuglasice; starije će dijete biti manje ljubomorno jer još ne razumije pojam vlasništva i vlastitog prostora. Neka istraživanja upućuju na to da su djeca kreativnija ako je razlika u dobi manja. No intelektualna prednost manje razlike u godinama nalazi se kod djevojčica, ali ne i kod dječaka. No mala razlika ima i dosta mana.

“Neka istraživanja upućuju na veću vjerojatnost javljanja postporođajne depresije; bavljenje djetetom u trudnoći može biti vrlo zamorno; roditelji imaju manje mogućnosti uživati u svojoj djeci kao individuama; nijedna beba ne dobiva dovoljno pažnje, što može dovesti do problema s privrženošću; zajednički interesi dovode kod djece do kompeticije, obično kod mlađeg djeteta, koje se stalno uspoređuje sa starijim i postaje nesigurno ako nije jednako dobro; za prvo dijete nije dobro to što može vjerovati da je odgovorno za sve što se događa, a to često postaje trajna psihička karakteristika. Starije dijete zbog straha od odbacivanja može imati kroničnu tendenciju da bude pretjerano samokritično i manje oprašta sebi kada pogriješi”, objašnjava psihologinja.

“Samopouzdanje vezano uz brigu o djetetu još nije izgubljeno, majka je iskusna i spretna. Djeca će se zajedno igrati, imat će slične interese. Starije je dijete u stanju dulje čekati da se njegove potrebe zadovolje. Često se događa da starije dijete nakon rođenja brata ili sestre postane samostalnije. Ljubomora će biti veća nego kod manje ili veće razlike jer su u dobi od dvije godine djeca u teškoj razvojnoj fazi i lako postaju frustrirana ako ne mogu kontrolirati svoju okolinu, što dovodi do ljubomore. Separacijska anksioznost, normalna razvojna faza u kojoj dijete doživljava tjeskobu u situacijama odvajanja od majke, izražena je u toj dobi pa dolazak nove bebe češće dovodi do regresije u ponašanju”, ističe psihologinja Ivasović. Mnogi istraživači, dodaje, smatraju da je razlika od četiri godine optimalna za djetetov emocionalni i socijalni razvoj. Napor je za roditelje manji, a time i iscrpljenost i razina njihove frustracije. Dijete nema osjećaj da se bori za pažnju, ne gleda na bebu kao na prijetnju. Bolje podnosi odvajanje od majke kad ide u rodilište. Veća je vjerojatnost da će biti nježno prema bebi. Agresivnost je kod djece najjača između druge i četvrte godine, a onda postupno opada.

Prednosti leže u tome što starije dijete već ima svoje prijatelje i obaveze, a s godinama je postalo strpljivije, suosjećajnije i tolerantnije. Osim toga, mlađe će dijete brže učiti od starijeg. Mana koja se često ističe jest mogućnost izostanka povezanosti djece kod koje je razlika u dobi velika.

Mišljenje ginekologa: drugi put sve je jednostavnije

(Mr. sci. Darko Husar, dr. med., spec. ginekologije i porodništva)

U stručnoj medicinskoj literaturi i udžbenicima nema preciznih preporuka koje je najbolje vrijeme za drugu trudnoću. Naravno, u usmenoj predaji i tzv. ženskim razgovorima bezbroj je takvih savjeta. Vrlo je uobičajeno da se žene odlučuju na razmak od dvije-tri godine između trudnoća. To se čini najrazumnijim rješenjem. Organizam se žene oporavio, dijete je malo starije, ne traži potpunu posvećenost 24 sata na dan i uglavnom više nema dojenja. No svi smo doživjeli i mnogobrojne slučajeve trudnoća koje su uslijedile vrlo brzo nakon prethodne, da žena zapravo nije dobila prvu menstruaciju nakon porođaja. U pravilu nije bilo nikakvih većih problema. Nemam iskustva da bi to bilo povezano s većim brojem spontanih pobačaja ili prijevremenih porođaja. Struka ipak preporučuje da kod žena kod kojih je trudnoća dovršena carskim rezom prođe barem godinu dana prije nove trudnoće jer je dosta vremena potrebno da stijenka maternice zacijeli dobrim, solidnim ožiljkom koji može izdržati napore trudova kod sljedećeg, vaginalnog porođaja (porođaj carskim rezom ne mora značiti da će svaka sljedeća trudnoća završiti carskim rezom).

Koliko je sličan scenarij prve i druge trudnoće?

Smetnje iz prethodne trudnoće – mučnine, povraćanje, sklonost kolapsu, umor ali i krvarenje, odnosno prijeteći spontani pobačaj, prijeteći prijevremeni porođaj, gestacijski dijabetes te preeklampsija (povišen krvni tlak i generalizirani otoci cijelog tijela) – mogu se, ali i ne moraju ponoviti u sljedećoj trudnoći. Naravno, ako je u prethodnoj trudnoći bilo komplikacija, treba na njih obratiti pažnju i učiniti detaljniju dijagnostiku da se one uoče što prije te poduzmu eventualne terapijske mjere da se izbjegne utjecaj na tijek trudnoće i rast djeteta te na zdravlje trudnice. No u velikoj većini trudnoća sve je u drugoj trudnoći, zapravo, “jednostavnije”, ne zato što je tijek trudnoće doista jednostavniji, nego zato što je trudnica iskusnija i zato manje podložna strahovima i raznoraznim nepotrebnim postupcima i kompliciranjima u načinu života, prehrani i slično. Nema, dakle, potrebe da u drugoj (i svakoj idućoj) trudnoći trudnica ne živi posve normalno ako je njezin tijek uredan, bez patologije, pa čak i ako je do nje došlo brzo nakon prethodne trudnoće. Trudnicama, zapravo, uvijek kažemo da zadrže osjećaj za mjeru i ne pretjeruju ni u čemu, ali nema potrebe za bilo kakvim ograničenjima. I, naravno, na vječno pitanje “smijem li dizati svoje dijete”, uvijek kažem: “Naravno da možete. Ne ispada dijete samo tako”, što je možda malo smiješno, ali doista uvijek pomogne i opusti.

Tekst: Ana Lonjak Božičević

Foto: Profimedia