Kada razmatramo dijete bioloških roditelja, sama logika nam nameće da je uslijed genetike i nasljeđa dijete bioloških roditelja po nekim osobinama slično svojim roditeljima. U slučaju posvojenog djeteta (ili pak novog partnera od roditelja), taj dio izostaje – dijete će nužno naslijediti određene predispozicije svojih bioloških roditelja, a ne posvojitelja. No, to je ujedno i jedina razlika koja razdvaja biološke i nebiološke roditelje. Sve što roditelji čine, kako se ponašaju, koje vrijednosti i uvjerenja prenose na djecu ostavlja trag na djetetu. Dijete od najranije dobi kroz verbalne i neverbalne poruke upija stavove roditelja, preslikava njegovo ponašanje, a vrijednosti koje propagira roditelj preuzima kao vlastite.

U djetetovu životu trag ostavljaju sve značajne uloge – bake, djedovi, učitelji, treneri... Dijete je puno više od samih gena i iako neke njegove reakcije mogu biti urođene, mnogo toga se kroz život uči. Dijete imitira, u njega se utiskuju određene poruke koje propagiraju roditelji (bilo verbalno ili neverbalno). Nekada roditelji nisu ni svjesni što sve prenose djeci – primjerice, ako sam izuzetno uredna osoba i volim čistiti, nije neobično da jednog dana zateknem dijete kako lijepo slaže odjeću u ormar iako mu nikada nisam govorila da to treba činiti. Ono što radimo i kako se ponašamo djetetu postaje normalno – to je jedina realnost koju je ono vidjelo i u skladu s tim se i ponaša.

nebioloski-roditelji-njihova-uloga-u-odgoju-djeteta
Father and children playing with sled on a beautiful snowy day, Image: 279992276, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: yes, Credit line: Profimedia, Wavebreak

Dijete nebioloških roditelja na taj način s godinama unatoč genetici zaista može postati slično njima – i to ne proizlazi iz djetetovih urođenih osobina ličnosti već isključivo iz samog odgoja koji je krucijalan. Ako uzmemo u obzir karakteristike djetetova temperamenta (koji je nasljedan), dijete može biti laički rečeno „teže“ i „lakše“ odgojivo. Teže i lakše odnosi se zapravo na to da je s nekim obilježjima djeteta nama odraslima lakše, a da neka zahtjevaju malo više vremena i angažmana. Primjerice, s djetetom koje teško prihvaća promjene i treba mu više vremena da se prilagodi na novu situaciju trebat će više truda i angažmana roditelja u odnosu na dijete koje se brzo i lako prilagođava novim situacijama. Ni jedno ni drugo nije dobro ili loše već samo različito. To je nešto što dijete zadržava kroz cijeli život – no, čak i te osobine se uslijed odgoja mogu jednim djelom modificirati. Roditelj koji ima znanja o tome i koji je svjestan te različitosti, svojim postupcima i odgojem može dijete ohrabriti i podržati ga te ga naučiti kako da se nosi s promjenama u životu i na taj način izraste u sigurnu i zadovoljnu osobu. S druge strane, ako takvo dijete okarateriziramo kao „zločesto, komplicirano“ i na taj način smo izvršili određen utjecaj – i to onaj loš. U tom slučaju postoji velika vjerojatnost da dijete izraste u nesigurnu osobu, bez samopouzdanja. Svaka osobina koju dijete već posjeduje može se razviti u jednom od ova dva smjera; i upravo iz tog razloga treba imati na umu da je utjecaj svih nas koji nismo biološki povezani s djecom ali im predstavljamo značajne figure u životu iznimno velik. A to je ujedno, osim sreće, i velika odgovornost, zar ne?

Tekst: Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener, Centar Budi svoj

Foto: Profimedia