Što govorimo i kakve poruke šaljemo djeci?

Ovo je proces u kojem i roditelji uče kako se nositi sa svojom ulogom, odlučuju raditi ili ne raditi ono što su radili njihovi roditelji, „razvlače ili stiskaju“ svoje granice, donose odluke koje će oblikovati vrijednosti i uvjerenja djeteta koje će ono kasnije nositi kroz život. S obzirom na to da u školi nismo učili važan životni predmet „kako biti roditelj“, ovo je zaista veliki i ozbiljan zadatak koji svako od nas obavlja na najbolji mogući način.

Ako ste ovo izgovorili, jasno je da vas dijete već ucjenjuje, točnije da vi to tako doživljavate. Jer ono nema nikakvu svijest ni ideju da to radi, sve dok vi to ne verbalizirate, tj. dok ne imenujete neko njegovo ponašanje kao takvo. A, kada mu kažete kako se zove to što radi, onda i ono zna i umije to koristiti. Eto zamke!

Dakle, dijete ima neko ponašanje kojim želi nešto postići, ali još uvijek ne zna da to može biti ucjena i da se tako zove. Ono zapravo samo testira što će proći kod vas, gura vaše granice, uči da li i što može i kako može. Ovo je i „igra živaca“ (više za nas roditelje), jer netko mora popustiti. Međutim, u toj situaciji korisnije mu je objasniti da njegovo ponašanje nije prihvatljivo nego da se to ponašanje imenuje. Umjesto "Ne možeš me vikanjem ucjenjivati da ti kupim novu igračku!" recite "Ne mogu  razmišljati kada toliko vičeš, bole me i uši i glava. Pokušaj mi to lijepo reći."

Važno je da dijete gledate u oči, da se spustite u njegovu razinu dok razgovarate, i da vaš glas bude smiren. Budite spremni da nekoliko puta ponovite ovaj pristup u raznim situacijama, a ako uspijete biti ustrajni, dijete će shvatiti da se ta granica ne „razvlači“ i jednostavno će odustati.

„Neka, pusti, ja ću“ i „Hajde, požuri!“

Kroničan nedostatak vremena, nestrpljivost, žurba, razlog su zbog kojeg pribjegavamo „bržem rješenju“, da mi nešto napravimo umjesto djeteta ili da ga stalno požurujemo. I nekad jednostavno moramo ako želimo stići na vrijeme. Ovdje je najveća zamka da nam ovo ponašanje ne prijeđe u naviku. Jer, naravno da ćemo mi kao odrasle osobe uvijek napraviti nešto brže od djeteta, jer smo tom radnjom ovladali, ali takvim mu ponašanjem uskraćujemo iskustvo da nauči to nešto, a usput mu i „šaljemo poruku“ da ono to ne može da uradi dovoljno dobro i/ili brzo kao mi.

To za posljedicu ima stvaranje nesigurnosti i uvjerenja da nikada neće dostići naše sposobnosti, da ne zna dovoljno dobro ili brzo da radi nešto što će ga učiniti prihvaćenim, a nas zadovoljnim… Varijacije su brojne.

Što možete napraviti? Prvo primijetite koliko često ponavljate ove rečenice i radite nešto umjesto djeteta, a onda prestanite, postupno, sve dok dijete samo ne počne da ih radi. Ključna riječ je strpljenje, a ako ste i dalje u deficitu s vremenom, promijenite navike i počnite pet minuta ranije da se spremate, ustajete… Sigurno nije dijete (uvijek) „krivo“ što se kasni…

„Ne radi se to tako!“

Stalno ispravljate to što je dijete napravilo? Čak i da ne izgovarate ovu rečenicu, ako idete za njim i „popravljate“ to kako je nešto napravilo, opet šaljete poruku da što god radilo, za vas nije dovoljno dobro. Dijete koje dobija ovakve poruke, kasnije kao odrasla osoba uglavnom udovoljava drugima, jer ostaje „gladno“ za pohvalom, potvrdom… Ili će otići u drugu krajnost i biti perfekcionist koji će stalno provjeravati i popravljati to što radi, i gubiti dragocjeno vrijeme u pokušaju da to bude savršeno. A, onda će to savršeno popraviti još jednom, i još jednom… I nikada neće imati osjećaj da je dovoljno dobro, niti će imati osjećaj postignuća, jer taj će se zadatak uvijek moći još bolje napraviti… Beskonačna igra!

Što učiniti kada primijetite da ispravljate to što dijete radi? Kada dobijete „nagon“ da popravite ili ispravite, zapitajte se tko kaže da je to što vi radite najbolje moguće? Što bi bilo da netko sada ide iza vas i to popravlja? Biste li i tada mislili da je baš tako najbolje?

Jednostavno, kada „poželite“ da popravite, napravite nešto drugo! Pohvalite dijete, a ako je baš nešto toliko pogrešno, pokažite mu i objasnite kako ste mislili da to napravi. Ono vam ne može pročitati misli! Ako je na primjer postavilo stol, a vi želite „popraviti“ još nešto, najbolje je da odete u drugu prostoriju i napravite bilo što drugo dok vas ta potreba ne prođe. Tako ćete oslabiti naviku koju ste stvorili i, što je važnije, nećete djetetu slati pogrešnu poruku.

Sva opisana ponašanja smo usvojili jer smo ih mnogo puta ponovili, a da pritom o njima nismo ni razmišljali! Ona su postala naša navika. Potrebno je vrijeme i svjesna želja da ih promjenimo i usvojimo nova, korisnija ponašanja. A, ako su ona za dobrobit djece, onda to baš ne bi trebao biti prevelik izazov za nas. Zar ne?

Tekst: Dragana Aleksić, Family coach

Foto: Profimedia