10 besplatnih ideja za bolji život djeteta i obitelji

Kako bez ijedne dodatne kune poboljšati život malih školaraca – iskustvo iz Švicarske

3. Maman de jour – dadilja – dat će im ručak; bez HACCAP-a... a troškove snose dijelom roditelji, dijelom subvencionira država / lokalna zajednica - prema primanjima

Maman de jour je već doma sa svojom djecom i smije uzeti još 4-5 djece, po koju odlazi na pauzu za ručak, hrani ih sa svojima, vraća ih u školu, a ako roditelji rade dulje, uzet će ih i nakon škole, te će djeca u igri s vršnjacima dočekati mamu i tatu. Prema službenim dokumentima, takav način skrbi o djeci do dvanaeste godine se podržava jer je obiteljsko okruženje bolje od institucija i golemih dnevnih boravaka. Razum nam govori da je tako.

I znate što – postati maman de jour je lako. Završite vikend tečaj, ovlaštena osoba će pregledati vaš dom i ako ste uredna osoba i imate normalne uvjete života odobriti vam da radite, preko udruge kojoj plaćate članarinu. Ne morate postati biznismen i imati komplicirane pravne formate, knjigovdstva i čuda. Nikakvi nemogući propisi, a djeca jedu što maman skuha. Bez HACCAP-a i beskonačne liste propisa. Kako je radno vrijeme u Švicarskoj fleksibilno, pa mame mogu raditi par dana, par sati ili jedan dan tjedno, tako su i djeca neke dane s roditeljima, neke dane s maman de jour. I sve štima. I sve se može dogovoriti. Ne morate biti full time zaposleni da imate skrb one dane kad radite.

4. Dnevni boravci – prihvatljivi, povoljni i prilagođeni primanjima roditelja

Neki roditelji odabiru dnevni boravak, koji pružaju razne ustanove – njihovi će ljudi doći po djecu za ručak, nahraniti i poslati natrag u školu i pružiti im igru i nakon nastave. No, red, raspored, i ujednačen ritam škole omogućava da sve funkcionira mirno i bez stresa. Zamislite ovakav neki centar ili maman de jour koja ide u pet navrata po djecu, jer svakome škola završava u drugo vrijeme?! Bez reda i discipline nema niti opuštenog života – a to Švicarci, bar ovi u Vaudu, itekako znaju... i provesti i cijeniti. Cijene dnevnih boravaka su dostupne, jer i u toj neoliberalnoj Švicarskoj s minimalnim i smiješnim porezima, država, kanton i lokalna zajednica imaju odakle platiti – i stalo im je da svako dijete ima gdje biti ako roditelj radi. Ključić oko vrata stvarno nije nužan.

5. Planer... za djecu... Ovo me oborilo s nogu

Moj mali nećak ima planer! Ne skupe planere s tvrdim koricama nabavljene preko javne nabave, ne – samo nacrtanu tablicu u onoj fascikli u kojoj nosi svoje listove za učenje – gdje tjedan dana unaprijed stoji svaka zadaća – tako da obitelj može planirati unaprijed izvršavanje svojih školskih obveza.

I zamislite – vikendom nema zadaće! Nikakve! U ponedjeljak dijete odlazi u školu bez tereta obveza... Da... u onoj Švicarskoj za koju nam govore da je stroga, bezdušna... Ljudi – nije... Zakopali smo se u mitove o sebi koji se rasprše kao mjehur od sapunice kad povirimo drugdje... i pronađemo tamo rješenja koja su briljantna u očiglednosti.

Za to vrijeme mi lipšemo od valova i kaosa zadaća, nepredvidivih zadataka i vikend-mrcvarenja djece... Ako Švicarska stvara svoje revne uredne bankare, ne vidim zašto ne bismo i mi mogli humanijim pristupom podizati i svoju djecu.

Kroz planer dijete uči upravljati vremenom, izbjegavati stres i planirati. Zamislite to!

Sva komunikacija roditelja i učiteljice se vrši tim planerom. Nikakve osobne informacije nisu potrebne – ali možete ići ako se želi.

6. Nisi od šećera, i nećeš se otopiti

Švicarci kažu da ne postoji loše vrijeme, samo loša odjeća i obuća. Uvijek, bio snijeg, kiša ili sunce jedu marendu vani u 10:30 i igraju se vani. Škole imaju igrališta, ali i natkriveni prostor gdje marendaju ako pada kiša.

Jel smijem ja kao mama izraziti tugu što moji klinci u školi borave po šest sati bez pauze koju mogu provesti na zraku?

7. Švicarcima je privatni prijevoz preskup... pa idu pješke, ili javnim prijevozom

Izleti i nastava na otvorenom organiziraju se vlakom ili javnim busom, a ako je do 2-3 km hoda idu i pješice. Čak i u prvom razredu. Naravno, za red u školi, treba i red u društvu. Vlakovi na vrijeme, uredni autobusi i pristojno prostrani tramvaji. Manja djeca idu na berbe jabuka, saditi cvijeće, na razne festivale i slično... I sve je jako povoljno, ili besplatno. A čak i ne plaćaju pribor za likovni. Plaća im škola...

8. Švicarci si naprave selo koje odgaja dijete i zato je Pédibus besplatan

Roditelji se organiziraju za odvođenje djece u školu i dovođenje iz škole - to se zove pédibus. Pédibus (pješke-bus) kao svaki bus, ima svoja stajališta, ručno napravljene drvene table koje su mi privukle pažnju kad sam prvi put bila u Laussani. Svaki dan drugi roditelj vodi djecu u školu i iz škole, pješke! Dogovore se stanice pédibusa na sigurnom mjestu, blizu kuće svakog djeteta, do kojeg dijete može samo doći od svojega doma. Slično je i za vođenje djece na aktivnosti. To ne moraju biti kućni prijatelji – jednostavno djeca su briga zajednice roditelja u lokalnoj zajednici.

Smijem li reći da nama ovo tako jako treba. A ne košta ništa! Ništa! Samo volje i odgovornosti!

9. Skupa Švicarska za djecu?

Cijene aktivnosti su vrlo povoljne, i roditeljima ne predstavljaju nikakav teret. Mogu si ih priuštiti svi. Mene je iznenadilo da isto plaćam ja – ovdje, i moja sestra – tamo. Uz prosječnu plaću koja je nekoliko puta veća.... Lijepo je i što u fazi dok djeca istražuju što ih zanima, potrebna oprema se može za male novce iznajmiti. Citra, gitara, kimono, skije... sve se to unajmi. Kad aktivnosti postanu njihova ozbiljna strast, onda je vrijeme za ulaganje u vlastitu opremu.

10. Ispričnice – kako je blaga stroga Švicarska i kako je rigorozna navodno opuštena Hrvatska

Znate da kod nas morate opterećivati liječnika medicine ako dijete boli glava, imalo je respiratornu virozu ili ga boli trbuh, jer nakon tri izostanka ostalo mora pravdati liječnik? Švicarci nisu nametnuli taj teret svojim niti liječnicima niti roditeljima. Ne morate niti papir nositi. Nazovete učiteteljicu i kažete da je dijete bolesno. Liječnik treba dati ispričnicu samo ako je dijete bolesno dulje od tjedan dana – što je slučaj kad ionako potražite liječničku pomoć.

Ali, “spajanja” nema, čak ni u školskoj klupi. Lijepo je vidjeti priliku da spajanjem stvorite mini-odmor, ali kako se navike stječu od malih nogu, na to se gleda vrlo strogo. I može vas dovesti na sud. No, djeca u Švicarskoj imaju puno praznika, svaka dva i pol mjeseca - ljetne (oko 6-7 tjedana), jesenske (2 tjedna polovinom 10 mjeseca), zimske (2 tjedna oko Božića i Nove godine), sportske (7 dana u veljači, za skijanje, naravno), proljetne (2 tjedna oko Uskrsa). Pa gotovo da i nema opravdanja u toj raskoši praznika da dijete “spaja”.

Naravno, putovati je dobro i lako ćete dobiti dopuštenje da svog nasljednika odvedete na putovanje i pokažete mu svijeta. Samo nemojte “spajati”. Nemojte učiti djecu takvim rupama u zakonima.

Ukupno oko 13 tjedana praznika, lijepo raspoređenih kroz godinu. Moram reći kao mama školaraca da osjećamo premor materijala tijekom predugih polugodišta, kao i zasićenje praznicima tijekom ljeta, a svi ovi predasi tako bi nam dobro došli... Zar ne?

Mi smo selo koje bi trebalo odgajati dijete, i stvarno je vrijeme da započnemo učiti do drugih... uspješnijih od nas...

Od kad putujem, družim se s ljudima iz bijelog svijeta uočila sam da si kao narod često dajemo kredita tamo gdje ga nemamo – dok optužujemo Švicarsku i Švicarce za neki strašan poredak, diktaturu i red ispada da imaju ležerniji ritam, manje pritiska i više skromnosti i jednostavnosti, više topline i skrbi za djecu nego naša, tobože, silno topla i opuštena nacija.

Možda je vrijeme da budemo ponizniji, jednostavniji i vodimo svoje pédibuse, omogućimo dnevnim mamama (maman de jour) da rade bez da ih poreznici, komisije i inspekcije ganjaju kao vrag grešnu dušu i omogućimo djeci sretnije odrastanje subvencijama dnevne skrbi do dvanaeste godine, do kad klinci trebaju pomoći odrasloga... Umjesto da ih sa osam ili devet godina prepustimo milosti i nemilosti, kada prestaju naši dnevni boravci.

E, i možda nisu loše ideje tjedni raspored zadaća, vikendi bez zadaće, lake torbe jer udžbenici maloj djeci ne trebaju – a kralježnica će im trebati... treba im igra na zraku, ujednačene smjene....

Kad djecu šamara nepredvidiva škola, zadaća od danas do sutra, nedostatak kretanja, lokalna zajednica koja ne brine ni o čemu, pa tako ni o djeci – djeca rastu u atmosferi u kojoj im stres podiže razine kortizola kao da su direktori multinacionalki – a ne klinci kojima bi dani škole trebali biti najljepše doba, od klijevke pa do groba...

Švicarci su mi pokazali da se sve može – bez ikakvog finacijskog ulaganja – ništa od ovih deset stavki ne košta ništa. Traži samo malo ljubavi i volje. I naklonosti i razumijevanja u lokalnoj zajednici i pravilima i propisima koji bi trebali biti tu da život učine suvislijim, sigurnijim i ljepšim.

Tekst: Željka Babić, mama, mompreneur, bloggericaFoto: Profimedia