Ako roditelji ne znaju kontrolirati frustraciju, reagirat će na način da pokazuju bijes, ljutnju, manjak strpljenja za određena ponašanja djece, neprimjerenu komunikaciju i sl. Stoga je vrlo važno osvijestiti frustraciju i njezine izvore jer su roditelji modeli svom djetetu prema kojemu ono uči koja su ponašanja prihvatljiva ako osjete određenu emociju, osobito onu neugodnu. Djeca zapravo postupaju iz svoje emocije jer ih još uvijek nisu naučili kontrolirati. No, gledajući odrasle koji reagiraju iz frustracije bez kontrole dijete uči isto, čime djeca i roditelji ulaze u začarani krug uzajamne frustracije.

Kriva interpretacija djetetova ponašanja pogoršava frustraciju

Roditelji nerijetko krivo interpretiraju namjere djetetova ponašanja i zaključuju da je njegovo ponašanje usmjereno direktno na njih. Najčešće takvi zaključci uključuju misli da se dijete namjerno tako ponaša kako bi isprovociralo roditelja ili ga osramotilo. Takvo razmišljanje dovodi dalje do toga da dijete počinjemo gledati kao bezobrazno, da ne poštuje roditelje, pitamo se kako se usuđuje tako razgovarati s roditeljima te se na kraju ljutimo na dijete i sami sebe uvjeravamo da  više to ne možemo podnijeti niti izdržati njegovo ponašanje. Takvo razmišljanje i nepoznavanje uzroka ponašanja djece kad dožive određenu zabranu ili neugodu, samo će povećati frustraciju kod roditelja.

Važnost samokontrole

S druge strane, ako roditelji razumiju ponašanje djece moći će smanjiti svoju frustraciju, prepoznati potrebu svog djeteta i poučiti ga svojim primjerom adekvatnoj reakciji na određeni osjećaj. Što se pod time misli? Ako dijete npr. zbog toga što mu je roditelj nešto zabranio počinje negodovati, vikati, plakati, udarati igračke i sl. važno je da roditelj ima na umu da je to djetetova reakcija na trenutnu nezadovoljenu potrebu i da je to njegov način izražavanja trenutnog osjećaja. Djeca vrlo intenzivno doživljavaju neugodne osjećaje zbog čega je onda takva i njegova reakcija. Djeca cijelim svojim bićem osjećaju da se određena njihova želja mora zadovoljiti, a kada roditelji kažu ne toj želji, nađu se pred, za njih nemogućim zadatkom – odustati od nje! Dakle, valja znati da djeca nisu sposobna odgoditi zadovoljenje određene potrebe jer još uvijek nemaju razvijenu sposobnost da znaju što se od njih očekuje niti imaju razvijene vještine za odgađanje određenog zadovoljstva. Zbog toga su roditelji ti koji ih moraju naučiti prihvatiti neprihvatljivo. Pritom je dobro da se roditelji suzdrže od kritiziranja, kažnjavanja djeteta, uspoređivanja s drugima te da umjesto toga kažu djetetu da mogu razumjeti kako se osjećaju i pritom im ponuditi prihvatljiv način izražavanja emocija ili ih jednostavno pustiti da kroz plakanje ta frustracija izađe van. Voljela bih da se i sami roditelji sjete koliko je njima teško kada ne mogu dobiti što požele ili se određene situacije ne razvijaju kako bi sami željeli. Naravno da su takve situacije vrlo zahtjevne, ali odrasli su sposobni odgoditi zadovoljenje određene potrebe i kontrolirati frustraciju iako im to bilo teško, dok djeca nisu to u stanju i toga treba biti svjestan kako bi smanjili svoju frustraciju kao roditelja.

Što roditeljima može pomoći u kontroliranju svoje frustracije?

Kao prvo valja postaviti djetetu jasnu granicu na način da se zajedno dogovore o pravilima koja će vrijediti u obitelji za određene situacije. Pravila mogu pomoći roditeljima da sami osvijeste koje su njihove granice, dok djeca mogu predvidjeti ponašanje roditelja i prepoznati granice do koje mogu ustrajati u nekom ponašanju.

Osim toga, valja naučiti prepoznati i imenovati osjećaje. Roditeljima i djeci pritom može pomoći da  zajedno naprave skalu osjećaja te kada prepoznaju trenutak u kojem ne mogu kontrolirati svoje ponašanje zbog intenzivnog osjećaja, mogu unaprijed dogovoriti s djetetom da odu do te skale te označe osjećaj što će biti znak roditelju kako se ono trenutno osjeća te će imati svoje vrijeme bez rasprave s roditeljem. Isto vrijedi i za roditelja. Nakon što se osjećaji izraze, djeca i roditelji mogu razgovarati o tome što se dogodilo. Također, roditelji mogu i u drugim situacijama poticati djecu da označe kako se osjećaju i što ih dovodi do određenog osjećaja.

Ponekad roditeljima može pomoći vrijeme za sebe tj. da se maknu iz situacije. Naravno, to je moguće ukoliko partner ili netko drugi u obitelji može „uskočiti“ ili osigurati da je dijete na sigurnom, kako bi sami roditelji mogli izbaciti svoju frustraciju.

Također, duboko disanje i vježbanje mogu pomoći. Osim toga, dobro je „vježbati i psihu“ na način da se podsjećamo da djetetovo ponašanje nije usmjereno na nas već da je ono izraz nezadovoljene potrebe i nepoznavanja reagiranja na drugačiji način.

Isprika zlata vrijedi

Teško je za očekivati da će se i roditelji i dijete u svakoj situaciji moći kontrolirati i na primjeren način iskazati svoju frustraciju. No, u takvim situacijama možemo primijeniti ispriku. Možda zvuči  staromodno, ali isprikom za neprimjereno ponašanje, odnosno za nemogućnost kontroliranja svog ponašanja pokazujemo djetetu da nismo savršeni i da je dobro priznati pogrešku i o njoj razgovarati. Možda i pokušati naći s djetetom način na koji smo još mogli reagirati.

Važno je zapamtiti da je frustracija neizbježna i prisutna u životima roditelja. No, također je dobro biti svjestan toga da roditelji u rukama imaju alat kojim mogu utjecati na izražavanje frustracije. Kako bi taj alat bio djelotvoran, važan je način na koji roditelji doživljavaju djetetovo ponašanje u trenutku pobuđenosti emocijama, odnosno u trenutku frustracije te da roditelji postavljaju pred dijete realna  očekivanja koja će biti u skladu s realnim mogućnostima djeteta, odnosno s njegovim razvojem.

Tekst: Ivana Dolovčak, mag. soc. rada, koordinatorica programa Snaga obitelji, Savjetovalište za djecu i roditelje, Bože i Nikole Bionde 7, Zagreb; savjetovaliste@hrabritelefon.hr 01/ 6117 190

Foto: Profimedia