Živimo u vrijeme kad je broj jednoroditeljskih obitelji sve veći, kad majke rade i zarađuju jednako ili više nego očevi te znaju biti i jedini izvor prihoda u obitelji. Time se njihova uloga proširuje – od nositeljice života i brižne, požrtvovne osobe pune ljubavi majka u mnogim slučajevima postaje i nositeljica cijele obitelji. Otac više nije tradicionalni, dominantni i strogi pater familias – osoba koja o svemu odlučuje i glavni je hranitelj obitelji.

Psihologinja i psihoterapeutkinja Marija Roth potvrđuje kako je uloga majke nepobitna od samog začeća djeteta, ali naglašava kako je i odnos s ocem veoma važan za emocionalni, socijalni i intelektualni razvoj djeteta te se njegova uloga nikako ne smije podcijeniti. U životu djeteta i otac i majka imaju važnu ulogu. Svjedoci smo i toga kako otac postaje sve ravnopravniji u odgoju i sve se ranije uključuje u život djeteta – sudjeluje na porođaju, prisutniji je u novorođenačkoj dobi djeteta te ima mogućnost rodiljnog zahvaljujući promjenama zakonskih odredaba. Zbog svega toga više nego ikada prije potrebno je rasvijetliti njegovu ulogu i značenje u životu svake osobe. Jednako tako, potrebno je ukloniti predrasudu da su samo majke te koje pružaju toplinu i nježnost te da se one bolje snalaze u roditeljskoj ulozi.

“Očinska uloga razlikuje se od uloge majke i veoma je važna u procesu stvaranja identiteta djeteta, osobito kod dječaka. Otac je model od kojeg dijete uči promatrajući ga i usvajajući verbalne te, još više, neverbalne poruke”, kaže Marija Roth. Primjerice, model koji očevi pružaju svojim sinovima postaje obrazac ponašanja koji će sinovi preuzeti kada i sami budu očevi, pa čak i ako se svjesno suprotstavljaju načinu odgoja koji su stekli u obitelji. Stručnjaci tvrde da i u tim slučajevima djeca, ma koliko zrela i odrasla bila, nesvjesno traže potvrdu i odobravanje za svoje postupke. Kao mali, dječaci su više povezani s majkom, a onda se u dobi od devet godina počinju identificirati s ocem te žele njegovu pažnju i naklonost. Kod djevojčica se odvajanje događa znatno prije, oko treće godine života. Tada se počinju povezivati s ocem. On im, kako je objasnila Marija Roth, pomaže da definiraju svoju spolnu ulogu te ima velik utjecaj na formiranje njihove kasnije majčinske uloge. “Kroz figuru oca djevojčice uče o muškarcima, oni su prvi muški modeli s kojima se susreću”, tvrdi psihologinja. Postoji još jedna razlika u ulozi očinske figure kod dječaka i djevojčica. U doba adolescencije, kada mladići počinju razmišljati tko su i kada izgrađuju svoj identitet, prisutnost očinske figure jako je važna, što kod djevojaka nije slučaj. One se u tom periodu, naime, odvajaju od očeva.

sto-sve-dijete-dobiva-preko-tate
, Image: 305118495, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: yes, Credit line: Profimedia, Panthermedia

Razlike između mama i tata

Iako je danas društveno prihvatljivo da očevi mijenjaju pelene, kuhaju obrok djetetu i izmjenjuju nježnosti s njime (sve su to vrijedni oblici neverbalne komunikacije koji pridonose odnosu otac-dijete), postoje neke razlike kada ih usporedimo s majkama. Naime, tate se više od mama uključuju u fizičke aktivnosti s djecom, što znatno utječe na razvoj mališana, osobito dječaka. To je način na koji se očevi povezuju s djecom i to je za njih kvalitetno provedeno vrijeme. “Kako dječaci pod utjecajem hormona imaju veliku potrebu za izražavanjem fizičke energije, uz aktivnog oca mogu unaprijediti svoje motoričke sposobnosti, što je usko povezano s izgradnjom pozitivne slike o sebi i formiranjem identiteta”, smatra naša sugovornica dodajući kako se identitet prenosi s oca na sina zahvaljujući komunikaciji i primjerima ponašanja iz kojih sinovi uče. Usto, bitno je znati kako je muški identitet glavna poveznica u odnosu očeva i sinova. Kako bi se formirao zdrav identitet, važno je da otac ne potiče dijete da postane ono što nije, nego da ga potiče na ostvarivanje vlastitih potencijala. Umjesto da dopuste djetetu da izabere put, očevi reagiraju negodovanjem i razočaranjem, što duboko pogađa mališane jer dobivaju poruku da nisu sin ili kći kakvi bi trebali biti.

No takve situacije imaju i svoje dobre strane te su nužne za osobni razvoj. Naime, odbijajući prihvatiti očev autoritet, dječak također puno uči, a otac ga usmjerava prema izgradnji muškog identiteta. Na taj način, smatra Marija Roth, dijete uči kako sebe razlikovati od drugih, ali i kako se povezati s drugima. Brojna su istraživanja pokazala kako sinovi, ali i kćeri u očevima traže sigurnost, ali onu protkanu emocijama. Emotivna nedostupnost oca također ostavlja tragove na djeci. Istina, očevima će to znatno lakše ići s kćerima jer su one znatno pristupačnije i lakše izražavaju emocije. Iako će nježnost oca i sina biti oskudnija i manje će jedno drugome govoriti da se vole i maziti se, bitna je ipak razmjena emocija i komunikacija, barem 10-ak minuta svaki dan. Kvalitetan će odnos poslije donijeti emotivnu, ali i svaku drugu stabilnost ličnosti kao što su samodisciplina, samopouzdanje, empatija... Takva djeca neće imati potrebu neprestano se dokazivati, pokušavati se svima svidjeti i u svima tražiti oca, što su osobine onih za koje znamo reći da imaju “kompleks oca”.

sto-sve-dijete-dobiva-preko-tate
Father with his newborn baby care hands. Selected focus on the hand., Image: 306095092, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, Alamy

Osim navedenih problema u formiranju identiteta, i sinovi i kćeri mogu pokazivati nedostatak sigurnosti i samopoštovanja, kasnije sazrijevati, biti asocijalni ili izrazito introvertirani. Kada je o mladićima riječ, Marija Roth tvrdi da će oni koji su odrasli bez očeva u znatno većoj mjeri bježati od kuće, prekidati školovanje, imati poremećaje u ponašanju i završavati u popravno-odgojnim ustanovama. Kod djevojaka koje nisu osjetile prisutnost oca ili su bile pretjerano povezane s njim u djetinjstvu javlja se poteškoća u uspostavljanju odgovarajućih veza s muškarcima. Problem je u tome što često idealiziraju očevu sliku te u drugim muškarcima, potencijalnim partnerima, traže zapravo njega.

Odsutnost i nedostatak prave figure oca ne odnosi se nužno na djecu samohranih majki ili razvedenih roditelja. Djeca se često osjećaju napušteno jer su im očevi na radu u nekom drugom gradu ili previše rade i poslovno putuju. Odsutnost je i nepostojanje komunikacije kroz igru, riječi, učenje, zajedničke aktivnosti, dodire, maženje i iskazivanje podrške. Čak i takvo ponašanje roditelja može stvoriti duboke rane u djetetovoj duši, s kojima će se mučiti tijekom cijelog života. Hladnoća, ravnodušnost i nepokazivanje osjećaja mogu biti velika smetnja razvoju samopoštovanja kod djeteta, posebno dječaka. Također, ako dijete živi s oba roditelja, potrebna mu je i kvaliteta roditeljskih odnosa – poput lakmus-papira ono može izražavati atmosferu odnosa između mame i tate. I ono što se odvija između njih jedan je od stupova odgoja.

Tekst: Iva Ćurić

Foto: Profimedia