Čarobna prašina u prosincu

Iako mi ide na živce komercijalna mašinerija koja se baš u ovom mjesecu više nego ikada pretvori u pravu zvijer-hobotnicu s bezbroj šljaštećih pipaka koji mame našu pažnju i energiju u bezbroj besmislenih i ispraznih aktivnosti i troškova, moram priznati da ipak volim prosinac. Točnije, dijete u meni voli prosinac. Ono pamti sva nekadašnja iščekivanja tog nekog posebnog doživljaja koji obećavaju praznici oko Nove Godine. Jelka, ukrasi, pokloni, Djed Mraz, nasmijani i raspjevani roditelji, snijeg, zimska bajka, vrijeme koje je stalo i pretočilo se u trenutak zajedničke sreće, svjetle točke na traci djetinjih sjećanja. Kasnije kao djevojka sam uglavnom bila razočarana novogodišnjim proslavama jer mi nisu pružale to neko posebno, specijalno, čarobno iskustvo koje je dijete u meni pamtilo i očekivalo da se ponovi. Svojim odraslim umom sam shvatila da je to dan kao i svi drugi, mnogo puta čak i lošiji od drugih. Kasnije kao žena sam prestala slaviti i primjećivati Novu Godinu kao bilo što posebno. Kada sam otišla živjeti u Indiju bila sam okružena sasvim drugim religioznim tradicijama među kojima je Božić bio vrlo neupadljiv, a Nova Godina blijeda sjena Divali-ja, takozvane indijske Nove Godine. Međutim, od kada sam dobila djecu, Božić i Nova Godina su opet postali važni obiteljski događaji i prilika da slavimo, ukrašavamo, poklanjamo, radujemo se i volimo. Takve prilike su uvijek dobrodošle u životu s malom djecom.

Mene u prosincu obuzima poriv da se valjam u čarobnoj prašini koju za sobom ostavljaju vile i vilenjaci bajkovitog svijeta moje mašte. Njihovim tragovima se vraćam u zasjenjene hodnike djetinjstva, začaranog divljenjem prema nesvakidašnjem svijetu u kome su čuda moguća i u kome dobro uvijek nadvlada zlo. Hodajući zemljom bajki dijete u meni se uvijek iznova neumorno raduje čaroliji nebrojenih mogućnosti da se izraze ljepota i dobrota od kojih je sazdana sama bit postojanja. Jedna od osnovnih razlika kojom se dječji svijet razlikuje od svijeta odraslih je prisustvo začuđenosti i divljenja životnim oblicima koji se rasprostiru svuda oko nas. To je najveći blagoslov procesa spoznavanja: ushićenost novim otkrićima, uzbuđenje uslijed stjecanja novih uvida, zadovoljstvo uslijed svladavanja novih vještina. Ovo su osjećaji kojima su ispunjene godine djetinjstva i mladosti. Nakon toga, nakon što smo stekli dojam da smo sve važno saznali i svladali, imamo tendenciju da se učahurimo u svom doživljaju realnosti koju organiziramo prema dosadašnjim spoznajama. Sve se teže odvažujemo na daljnja istraživanja, propitivanja, eksperimentiranja i izlaganja riziku da se naš osjećaj kontrole života i okolnosti poljulja. U neku ruku to jeste opravdano ispunjenje potrebe za sigurnošću, ali u takvom životu predvidljive organiziranosti uglavnom nema mjesta za osjećaje začuđenosti i divljenja, koji su nekada dok smo bili djeca hranili našu dušu uvijek novom svježinom i poletom. I kada dijete poželi da mu ispričamo bajku osjetimo se umorni i bezvoljni jer smo odavno u bajke prestali vjerovati i umjesto toga smo povjerovali da je život sivilo bez boja ispunjeno rutinom ili pak teška, bolna, surova borba za opstanak. Ali ustvari, život nam je takav samo zato što smo u to povjerovali.